Uvijek budi to što jesi….

Lutaju Marko i Mario pustinjom, već na izmaku snaga,

gladni i žedni, ugledaše usred pustinje džamiju.
Kaže Marko:
-hajmo tražiti šta jesti i piti, ne mogu više, umriječemo.
Mario odgovara:
-može, ali predstavicemo se ko Muslimani.
Marko:
-neću ja vala, pa kad bi umro od gladi i od zeđi.
Mario:
-kako hoćes, uglavnom ja sam od sada Muhamed.
Ulaze oni u džamiju i sjedi čovjek.
Zdravo, ja sam Muhamed a ovo je moj prijatelj Marko.
Zanima nas možemo li dobiti hrane i pića, iscrpljeni smo.
Tad ih pogleda taj čovjek i zovnu nekog svog ahbaba
što je sjedio u dnu džamije i reče mu:
Donesi Marku da jede i pije šta zeli,
a ti Muhamede, brate, znaš da je Ramazan.