Upotrebite malo logike i mašte!!! :D

 

Eto, u vecini drustvenih sfera {sport, umjetnost, politika i slicno} s vremena na vrijeme dolazi do potrebe za dokazivanjem. Jos i stari obicaji, od toga da se dokaze osjecaj pripadnosti i odanosti, do toga da se u ime visih ciljeva svjesno propustaju manji ciljevi. Je li dokazivanje sebi put do istinskog uspjeha? A sto je s dokazivanjem {prema} drugima?Sto ta potreba zaista onako izvorno znaci? U cemu je kvaka? Jesu li neki ljudi zaista dosli do te faze da svoje patnje privremeno rjesavaju dokazivanjem? Kolika je realna moc dokazivanja i koje svrhe i zasto se dokazivanje primjenjuje? Koliku ulogu u svemu tome imaju razmisljanja o proslosti i o neostvarenim vizijama?

Mislim da zapravo u vecini slucajeva najvecu ulogu igra ego. Dokazujem se i punim svoj ego. Ako se imam potrebe dokazivati drugima, zapravo, najvise se imam potrebu dokazivati samome sebi, jer da se ne moram samom sebi dokazat ne bi imala ni potrebe drugima. put do istinskog uspjeha..hm..mislim da put do istinskog uspjeha mozeš u potpunosti ostavariti kad prevaziđeš tu potrebu dokazivanja. Brojne studije pokazale su da na društvenim mrežama težimo da prikažemo najbolju verziju sebe i da tako naiđemo na pohvale drugih. Zato konstantno brinemo o tome koliko ćemo “lajkova dobiti” i tako dokazujemo das mo bolji od drugih.

Zapitajmo se koliko toga činimo, koliko smo energije, vremena i napora spremni da uložimo, koliko žrtava to podnesemo, samo da bismo nešto dokazali, bilo sebi, bilo drugima. Koliko snažno, koliko sveobuhvatno nama upravlja potreba da se dokažemo? Ono – pokazaću ja već njima. Kome ćemo to pokazati? Šta? I zašto? Uglavnom hoćemo da nešto pokažemo onima koji su nas omalovažili ili nam bar tako izgleda. To nikako nije isto. Previše često drugima pripisujemo ono što sami sebi činimo. Hoćemo da drznicma dokažemo da vredimo daleko više. Zašto bismo to činili? Našoj vrednost niko ne može ništa ni da doda ni da oduzme. Ako nas neko vidi drugačijim nego što jesmo, to je zato što mu sliku o drugima, uključujući i nas, zamućuje vlastita unutrašnja zbrka. To je njegov, ne naš problem. Ima, recimo, ljudi, koji nisu u stanju da priznaju bilo čiju vrednost, upravo zato što sami sebe strašno malo cene.

Ili bismo da dokažemo kako smo u pravu a neko drugi u krivu. Zašto nam je to, međutim to toliko važno? Ako smo zaista ubeđeni u istinitost i ispravnost onog što činimo, mislimo ili govorimo, zašto nam je neophodno da ikome dokazujemo? Zašto nam je potreba tuša potvrda? Verujući da se dokazujemo drugima, često pokušavamo da se dokažemo samima sebi. Da pokažemo sebi kako nešto umemo i možemo. A zašto bismo sve morali moći?