U kakvom ćemo se svijetu probuditi

Strah koji se danas manifestira kao više ili manje neodređena zebnja, tjeskoba i opori humor koji stvarnost dovodi na granice nadrealnog

kao način borbe s prijetnjom korona virusa s kojom – ruku na srce – nitko ne zna što bi zapravo radio, niti zna je li odabrao

pravi i učinkovit način borbe, polako dobiva realan oblik.

 

U svakom slučaju, nakon prvotnog šoka, zatvaranja društava i ekonomija, samoizolacija i ostajanja doma, ljudi iako svjesni opasnosti,

sve više počinju izlaziti van i počinju postavljati pitanja.

Pa ipak, ako se nesreća doista polako povlači, nešto se ipak promijenilo – više nitko ne računa sa sigurnošću u povratak na staro stanje stvari.

Kao i političari i znanstvenici, stručnjaci, građani su oprezni i ne znaju u svakom trenutku što zapravo rade.

Česta je slika intiman pozdrav s ekipom u parku, zaborav na socijalnu distancu, a onda naglo povlačenje na daleko više nego preporučenu razdaljinu.

Zatim ponovno približavanje, smijeh pa ponovno udaljavanje uz promijenjeni izraz lica.

Čovječanstvo je globalno doživjelo traumu i ona nije umišljena nego itekako opipljiva. Prvu pravu globalnu ugrozu koja se doista osjeti,

koja djeluje i koja je u hipu izokrenula svijet naglavce.

 

Neće biti isti, to je sigurno… Neki, poput francuskog ministra vanjskih poslova, zloguko najavljuju da bi nakon svega,

posve suprotno od onog što se priželjkuje, svijet mogao biti čak još i gori.

Ima jedan film, zove se Loganov bijeg… danas mnogi koji to nisu željeli prije, silom prilika imaju Netflix,

HBO i što ti ja znam što sve postoji.

E pa – uz malo sreće, možda ćete kao i Michael York u njemu pronaći Petera Ustinova – izbrazdano lice starca,

cijeli jedan život koji su ‘virusi’ bezuspješno odlučili poništiti i suho kašljući pokušali nam isporučiti račun našeg ‘pristanka’ na to.

Jer postoje ljudi kojima je važnije isporučiti račun nego živjeti.

Najbolje ne otvarati vrata, držati distancu od svih tih virusa i ‘virusa’ i bit će sve OK.