Talibanizacija pravoslavlja: Prvo dolaze popovi, pa topovi, pa lopovi

Nema hirotonisanja u Cetinjskom manastiru za bilo koga ko sije mržnju i zlu kob po Crnoj Gori, piše Drašković.

UStoličenje mitropolita crnogorskog Srpske pravoslavne crkve Joanikija na Cetinju i dalje izaziva reakcije. Svojevrsni desant, odnosno dolazak helikopterom Janikija

i patrijarha Porfirija na Cetinje na svoj britak način prokomentarisao je i srbijanski  političar i književnik Vuk Drašković.

Na početku svoje kolumne za portal Antenam.net pita se kako je moguće da je ustoličenje, odnosno “hitrotonisanje jednog popa” postalo državno, nacionalno i sudbonosno pitanje,

oko kojeg svi lome koplja, od predsjednika država, preko premijera i ministara, do horoskpdžija i vračara.

Ovakav način ustoličenja jednog mitropolita Drašković naziva talibanizacijom pravoslavlja.

 

– Vladike propovedaju protiv drugih vera i nacija, koji su nam narodi zaštitnici, a koji dušmani, gde su, gde moraju biti državne međe. Juče Velike Srbije,

danas Srpskog sveta. Samo srpskog. Najava reprize strašnih devedesetih. Pamtimo li kako je bilo: popovi, pa topovi, pa lopovi?!, pita Drašković u svojoj kolumni.

Napominje kako su Cetinjani u subotu poslali jasnu poruku, a to je stop kleronacizmu, negiranju Crne Gore, otimanju crkava i manastira.

– Ne može, kažu Cetinjani, u njihovom, crnogorskom manastiru, duhovnom temelju države Crne Gore, biti hirotonisan nijedan vladika koji propoveda da Crnogorci nisu narod,

nego kopilad, izrodi, ustaše, pečurke posle kiše koje će da nestanu.

I da nijedna crkva u Crnoj Gori, pa ni Cetinjski manastir, nije crnogorska. Nema hirotonisanja u Cetinjskom manastiru za bilo koga ko seje mržnju i zlu kob po Crnoj Gori,

okrećući oca protiv sina, brata protiv brata, Srbina protiv Crnogorca, dodaje Drašković.

 

Napominje kako je kroz istoriju i Srbima i Crnogorcima u Crnoj Gori matična država bila upravo Crna Gora. Čak i kada su i Srbija i Crna Gora bile pod okupacijom,

Cetinje je bilo slobodno, podsjeća Drašković. Čak su, prema njegovim riječima, i crkve koje su gradili u Crnoj Gori bile drugačije, specifičnog izgleda.

– Poseban je izgled tih crkava i manastira koje su gradili Crnogorci. Sve one, kao i Cetinjski manastir, zidane su od kamena, kao da su vojničke kasarne,

sa prozorima i posebnim otvorima nalik puškarnicama.

I služile su, često, kao ratna uporišta. U te crkve i manastire, Crnogorci su, pred bitke, ulazili pod oružjem, a pričešće su uzimali svojim mačevima i sabljama.

Nikad Turci nisu ušli na Cetinje. I silni serasker Omerpaša Latas zaustavljen je pred tim gradom, napominje Drašković.

Na kraju kolumne podsjetio je na jedan istorijski događaj, koji opisuje slobodarsku tradiciju Cetinja.

– Koliko ima do Cetinja?, pitali su, priča se, Napoleonovi poklisari u Kotoru, gde ih je dočekao, vladiku Petra I Petrovića Njegoša.

“Prijatelju je potrebno nekolike ure oda, a neprijatelj tamo ne može doći nikada”, odgovorio im je, piše Drašković za Antenam.net portal.