Sve sam pokušala ali nije pomoglo a onda jednog dana….

Nakon smrti moga muža, moja kćerka je doživjela veliki šok i povukla se u sebe. 

Imala je samo 8 godina i jednostavno nije željela da priča s nekim ili da se druži. Učiteljica se trudila da to popravi kao i ja ali ništa. Čak je išla i kod psihologa na razgovor. I jednog dana je pedagogica odlučila da napravi u svakom odjeljenju čas na kojem će učenici govoriti šta žele. Svi su došli sa papirima u rukama i čitali, tome su prisustvovali roditelji. Ja sam to saznala u zadnji trenutak i ušla sam baš kada je ona bila na redu. Stala ispred table, pred svom djecom i svim roditeljima i ispričala svoju priču, bez ikakvog papira, kako jednoga dana želi ići posjetiti zvijezde koje nebom sjaje i tamo zajedno sa svojim ocem pričati bajke i sanjati o lijepom svijetu sa dobrim i pravednim ljudima. Pričala je kako ljude upoređuje sa planetama i mnogim drugim svemirskim tijelima. Svi su pažljivo slušali. Dobila je veliki aplauz i od tada se počela družiti i popravljati.-Videoteka-

 

Godine ratne prekinuli su školovanje u glazbenoj školi jednoj djevojčici u Mostaru. Imala je deset godina, a njezin klavir i note ostali su u stanu. Iz stana se nije klavir mogao iznijeti, samo nekoliko vrećica i kaput. Novi gazda nije znao svirati klavir. Klavir nije za primitivne ljude. Kasnije, njezini joj nisu mogli priuštiti ni bilježnicu, kamo li učiteljicu klavira. Njezini vršnjaci, u nekom boljem svijetu, prešli su na Mozarta dok je ona prelazila u drugu zemlju, nesvjesna da je svake sekunde može ubiti zalutali metak.U jednom stanu u Bugojnu ostalo je preko dvjesto crteža, bojice i plišane igračke dječaka koji je mogao biti novi Messi ili novi Elon Musk, da ne pretjeram. Ostalo je i nekoliko dresova koji su se skupljali godinama. Sve je spaljeno. Njegovi su, u Duvno gdje su dovezli izbjeglice, ponijeli samo zimsku odjeću. Gadne su zime tamo gdje idu, što ti koriste crteži, bojice i plišane igračke.

Iste godine, jedna je obitelj u Sarajevu umjesto drva u šporet naložila regal i pola odjeće iz ormara. Još ponekad čuju zveket kristalnih čaša koje su se vadile iz tog regala za Bajram, istih onih čaša koje je nosila komšinica kod sebe kad je slavila Božić. Sljedeće godine zapalili su parket. Još se on, u sjećanju, blista, dok beba po njemu puza na mekanom tepihu. Jebo zgrade, kad su se srušila djetinjstva. Zgrada se obnovi, a djetinjstvo je jedno jedino, u jednom jedinom životu. Nema tih priča na televiziji, osim u ponekoj patetičnoj reportaži strane televizije. Nema tih priča ni na Haškom sudu. Nema, na televiziji se priča o tri svete nacije, od kojih je svaka svakoj kriva za neuspjeh i tugu.Neki bolji svijet i neka bolja planeta vrtjli su se dok ste vi ratovali, neki su prešli na Mozarta, neki u prvu postavu kluba, poneka je učiteljica na tom boljem planetu primijetila koliko je njezin đak talentiran i on je nakon dvadeset pet godina najbolji arhitekt u Europi.

Nadam se da će vam svi ovi klinci oprostiti što su slušali mržnju, učili mržnju i prihvaćali mržnju. Nadam se da će vam svi ovi klinci, čijih priča nema na Haškom sudu, dati pomilovanje za tu prekinutu glazbenu školu, zapaljene dresove i plišane igračke, da će uspjeti zaboraviti kristalne čaše iz regala. Jer i danas, dok u nekom drugom svijetu gledamo čovjeka koji želi ići na Mars, naši klinci na televiziji slušaju o mržnji. Uče mržnju i prihvaćaju je. Godine iza nas sjećat će se po biografijama generala, vojnika, radikala, komunista, ustaša i mudžahedina. Kada upale TV tek se usput spomenu ti čudaci koji žele na Mars, a glavnu riječ vode isti oni koji su krivi za prekinutu glazbenu školu, zapaljene dresove i plišane igračke.Ku*ac, ne nadam se. Nadam se da vam to nikad neće oprostiti. Neću ni ja. Jer, ja bih htjela vidjeti čovjeka koji će otići na Mars. To su isto htjeli vidjeti klinci kojima je jedno jedino djetinjstvo u jednom jedinom životu prekinuto suludom idejom, jer ste i prije 25 godina razmišljali o prošlosti, a ne o budućnosti.