Sve je bilo IDILA dok se nije pojavila ONA!!!

Sve je bilo super, čovjek sjedio i uživao sa ljubavnicom a onda se pojavila ONA!!!

– Oprostite, je li ovo mjesto slobodno? – čula sam iznad svoje glave zvonki ženski glas. Podigla sam glavu i ugledala visoku, vitku plavušu s velikom kutijom u rukama. – Naravno! Odmah ću se pomaknuti do prozora – nasmijala sam se i sagnula da uzmem putnu torbu koju sam stavila ispod sjedala. – Baš dobro da je mjesto do vas prazno. Kad putujem sama, više volim sjediti pokraj žene. Tada sam sigurna da mi nitko neće dosađivati plitkim udvaranjem i čudnim pitanjima – rekla je.

Na sebi je imala kostim zagasito zelene boje koji je isticao njezine zanosne obline. Djelovala je kao žena koja doista ne može od sebe otjerati silne udvarače. Mogla sam je zamisliti kako hoda ulicom, a pri svakom se koraku za njom okreću. Slatko sam se nasmijala toj zamišljenoj slici i čim je sjela pokraj mene, pružila joj ruku. – Ja sam Mirta, satima ćemo putovati zajedno pa je red da se i upoznamo – rekla sam. – Drago mi je, ja sam Jasna – odgovorila je.

Po mojoj je procjeni mogla imati oko trideset godina. Na svakom je prstu imala nekoliko zlatnih prstenova, no koliko sam primijetila, nije nosila burmu. Njezini su nokti bili besprijekorno nalakirani. Veoma njegovana žena, svjesna svojih kvaliteta, procijenila sam. – Putujete daleko? – ljubazno me upitala. – U Graz. Vi? – odgovorila sam. – Koje li slučajnosti, i ja idem u Graz. Jako se radujem tom putovanju jer još nikad nisam bila u Austriji. Uvijek sam je, naime, samo preletjela – njezino je lice ozario šarmantan osmijeh.

Zašutjela sam. Osjetila sam da bi mogla upitati kojim povodom idem u Graz, a nisam željela da se običan razgovor za razbijanje dosade pretvori u moju ispovijed neznanki. Na tako dalek put krenula samo kako bih zaboravila tužne misli koje mi tjednima ne daju spavati. U Graz sam pobjegla, a izlika mi je bila međunarodni sajam obrtnika. Samu sam sebe uvjeravala da je baš to prilika da spojim ugodno s korisnim. Promijenit ću ambijent, smiriti se prije nego što se upustim u neugodan razgovor sa svojim suprugom Slavkom, a možda mi se posreći pa nešto i zaradim, mislila sam prije puta. Kako me u obitelji smatraju vrsnom kuharicom, nagovorili su me da jela koja u našem restoranu kuham po obiteljskim receptima predstavim i na tom sajmu. Svi koji su ikad jeli kod nas redovito su se vraćali. Tvrdili su da su moji specijaliteti veoma ukusni i maštovito dekorirani, pa sam s punim pravom očekivala i uspjeh na sajmu.

Nadala sam se da će mi eventualno priznanje makar malo uljepšati stvarnost i da će radost barem na trenutak zamijeniti prazninu koja mi je ispunila dušu. Dok smo prolazili Sloveniju, osjećala sam neopisivu tugu u grudima. Slika koju sam silno htjela zaboraviti nije mi izlazila iz glave. Prije mjesec dana, naime, pronašla sam lijepo upakiran poklon skriven u ladici svoga muža. Bila sam sigurna da je namijenjen meni pa sam ga radoznala i nestrpljiva otvorila. Muškarci nikad neće pogoditi pravu veličinu, pomislila sam kad sam u kutiji ugledala prekrasno crno, čipkasto rublje.

Nema veze, važna je pažnja. Moram ga upitati gdje je to kupio pa ću zamijeniti za veći broj, slijegala sam ramenima dok sam u rukama okretala zavodljivi kompletić. Potom je moju pažnju privukla ceduljica obješena o ručke ukrasne vrećice. Kad sam je pročitala, oblio me hladan znoj, ruke su mi zadrhtale, a ja polako sjela na naš bračni krevet. “Mojoj vatrenoj plavuši za sreću koju su mi dale naše duge i vruće noći”, stajalo je u poruci za koju sam odmah shvatila da nije namijenjena meni. Jer, ja sam izrazita crnka.

Slavko je u vezi s drugom ženom. Ruka u kojoj sam držala ceduljicu nekotrolirano je počela drhtati, a mene obuzeo očaj. Poželjela sam umrijeti, bila bih najsretnija da se toga trenutka tlo poda mnom otvorilo i progutalo me. Pred očima su mi se redale slike našeg upoznavanja, vjenčanja, rođenja prvog pa drugog djeteta. Naših dvadeset zajedničkih godina prolazilo je mojom glavom kao film, a ja sam pokušala zumirati detalj koji ga je gurnuo u zagrljaj druge žene. Živjeli smo kao i svi parovi, nekad se svađali, nekad ludo voljeli. Nismo imali trzavica ni financijskih briga. Seksualni život nismo zapostavljali i, ma koliko se trudila, nisam mogla shvatiti što ga je navelo da ode drugoj. No ceduljica u mojoj ruci bila je jasan dokaz Slavkove nevjere.

– Jeste li vi iz Splita? – upitala me moja suputnica. – Ne, malo južnije – da odagnam sjetne misli ipak sam prihvatila razgovor. – A u Graz idete na odmor ili u dobru kupovinu? – Na međunarodni sajam obrtnika. Oduvijek sam voljela kuhati pa sam nakon duljeg nagovaranja svoje obitelji pristala tamo predstaviti naše specijalitete. Nadam se da će biti primijećeni – rekla sam. – Kako je svijet mali. I ja idem na taj sajam. Evo, pogledajte što nosim u torbi – zacvrkutala je i počela vaditi neke papire. Bio je to projekt farme u dalmatinskom zaleđu, njezina djedovina na kojoj je htjela razviti seoski turizam. Na sajam je krenula puna nade kako će tamo naći investitora. – Izgleda vrlo zanimljivo, a koliko pratim turizam, seoska imanja su ‘in’. Posebice ako još imate domaću hranu, životinje…

– Svega toga će biti. Zamislila sam da pokraj obnovljene kuće sagradim i štale pa bi gosti mogli jahati koliko god žele, a domaću bih hranu, jaja, povrće, voće uzimala od susjeda iz okolnih sela. Kuća bi izvana ostala autohtona, no iznutra bih je luksuzno uredila. Sagradila bih i bazen pa gostima ništa ne bi nedostajalo – cvrkutala je. – Sigurna sam da ćete naći investitora – ohrabrila sam je. Put do Graza brzo je prošao. Ugodno smo razgovarale o svemu pomalo; mojim tajnim receptima i njezin planovima za strelovit uzlet obiteljske farme. Nakon samo pola sata prešle smo na ‘ti’. Govorila sam joj o mojim kćerima, njihovim željama da jednom nastave obiteljsku ugostiteljsku tradiciju, no svog supruga nisam spominjala. Kad se autobus zaustavio na kolodvoru, Jasnu je dočekala neka starija gospođa. – Vidimo se na sajmu. Želim ti mnogo sreće – rekla je nakon što smo se pozdravile, a ona sjela u auto te gospođe.

Ogromna hala u kojoj će biti sajam dan prije njegova početka već je bila krcata. Požurila sam naći organizatora kako bih što prije dobila svoj štand. Pogledala sam uokolo i vidjela da ih je malo ostalo praznih. Na svim štandovima već je bila izložena roba obrtnika iz desetak zemalja. Mene su smjestili u dio velike hale s prehrambenim proizvodima. Posvuda su se osjećali razni mirisi i odjednom sam se preplašila kako među svim tim delicijama nitko neće ni primijetiti moju rožatu, tortu od badema i pašticadu. Nema veze, važno je sudjelovati, pomislila sam i utješila samu sebe. Ako me i ne primijete, barem ću znati da sam ovdje bila, da su i austrijski izlagači kušali moju rožatu, ohrabrila sam se.

Dok sam spuštala zadnje komade hrane na svoj štand, a potom sve još ukrasila maslinovim grančicama, primijetila sam Jasnu. Razgovarala je s organizatorom sajma. Elegantna, na visokim potpeticama i lijepo našminkama, Jasna se prije doimala kao članica žirija nego kao buduća vlasnica farme. Primijetila sam da je mjerkaju i žene sa susjednih štandova. Na žalost, nijedna od nas po ljepoti i otmjenosti nije joj bila ni blizu. Slaba mi je utjeha bila da je sve ovo što nudimo kupcima puno važnije od nalakiranih noktiju i frizure. Da sam malo više držala do sebe, a malo manje do našeg restorana, možda bi ono seksi crno rublje bilo kupljeno meni, pomislila sam i tužno uzdahnula. Kako god završio moj brak, kad se vratim doma, sve će se promijeniti. Nikad više zbog obiteljskih poslova i obveza neću sebi biti na zadnjem mjestu, odlučila sam.

Svako malo pogled mi je odlutao prema Jasni. Ponekad bi nam se pogledi sreli, a ona mi se slatko nasmijala. Teško mi je bilo povjerovati da će takva žena miris parfema koji je ostavljala za sobom zamijeniti mirisom pokošenog sijena. No valjda i ona ima dobre razloge za svoju odluku. Možda i ona želi pobjeći od jednog dijela svoje prošlosti, pomislila sam. – Čini se da će biti puno teže nego što sam mislila. Seoski turizam odjednom mi ne izgleda kao pun pogodak. Možda kod nas to sada jest fora, ali ovdje takvih imanja na svježem zraku imaju napretek – na kraju prvoga dana sajma zvučala je pomalo obeshrabreno. Razumjela sam njezino razočaranje jer sam se i sama tako osjećala. Ovamo sam došla puna nade da će se nešto drastično promijeniti, a gotovo me nitko nije ni primijetio.

– Dok nisam došla ovamo, bila sam sigurna da će baš moje delicije biti iznimno primijećene. Kad sam vidjela što se sve nudi, sama sam sebi djelovala tako obično, prosječno – odgovorila sam. – Nisi prosječna, ali koliko vidim, ni konkurencija ne zaostaje. Čini se da će finese odlučiti tko će biti najbolji ponuđač. – Više ne možemo natrag. A i glupo je sada zbog toga razbijati glavu. Važno je da se barem svi dobro zabavimo. I počastimo nekom dobrom kupnjom – nasmijala sam se.

Pet dana sajma brzo je prošlo, a ja usprkos silnom trudu ipak nisam bila među zamijećenim izlagačima. Ponovno sam samu sebe tješila kako je najvažnije bilo sudjelovati na ovako uglednoj manifestaciji. Ni moja suputnica nije prošla puno bolje. Ono malo ponuda koje je dobila nisu joj odgovarale, no na njezinu se licu nije vidjelo razočaranje. Izdaleka sam vidjela kako veselo razgovara s nekim muškarcem, a po njezinom sam osmijehu shvatila da joj je jako ugodno. Čim sam ušla u autobus, sjela sam do prozora i za nju čuvala mjesto do svojega.

– I? Kakvi su dojmovi? – upitala me čim je sjela. – Nisam stigla kušati sve što se nudilo, hrane je doista bilo u izobilju. Ali za jela koja su mi se svidjela uzela sam recepte pa ću ih uvrstiti u ponudu svog restorana. Zapravo je dobro malo se odmaknuti. Na ovakvim se sajmovima puno toga nauči, a usput i promijeni ambijent. Nisam napravila nikakav posao, ali doista sam sretna što sam se malo maknula od kuće – rekla sam. – A ja sam upoznala neke ljude i iako nisam dogovorila posao, dobro sam se zabavila – cvrkutala je. – Novo je poznanstvo na pomolu? – Misliš na muškarca koji me dopratio do autobusa? To je suprug moje prijateljice, one gospođe koja me dočekala. A iskreno, i nije mi do novih poznanstava – rekla je ravnodušno.

– I bolje je tako. S muškarcima ionako samo nevolje. Ne znam bih li se radovala povratku kući, mužu, djeci i obvezama ili strepila zbog poveće hrpe odjeće koja samo na mene čeka da je operem i izglačam – uzdahnula sam. – Udana si? – upitala je. – Jesam, a ti? – Ne, sretno sam razvedena – nasmijala se. Dodala je kako je pet godina bila u braku s vrlo posesivnim i ljubomornim muškarcem koji je nerijetko bio grub prema njoj. Kad je jednom zbog njegovih udaraca završila u bolnici, nije htjela lagati liječnicima da je pala niz stepenice. Pozvali su policiju i završio je tri mjeseca u zatvoru. Dobio je i privremenu zabranu približavanja pa je njihov razvod protekao bez stresa ili straha od novih udaraca ili prijetnji. – Srećom, nismo imali djece niti zajedničku imovinu pa ništa nismo ni mogli dijeliti. Moja se odvjetnica pobrinula da razvod uistinu bude brzo gotov. Od tada ga više nikad nisam vidjela – rekla je. – Ne kaže se uzalud da je bolje biti sam nego u lošem društvu. Je li razdoblje nakon razvoda bilo teško? Kako podnosiš samoću? – zanimalo me.

Nadala sam se da ću od nje čuti nešto što će mi koristiti jer sam slutila da je pitanje trenutka kada ću i ja biti razvedena žena. – A tko kaže da sam sama? – vragolasto se nasmijala. Uputila sam joj upitan pogled jer se nisam usudila izgovoriti. Da je taj muškarac slobodan, ne bi bila tako tajanstvena, osjećala sam. Kao da mi je pročitala misli, Jasna je nastavila pričati o sebi. Prvih nekoliko mjeseci doista sam bila sama, ali onda sam upoznala muškarca koji je u moj život opet unio radost. Istina, još nismo razgovarali o braku, ali sigurna sam da će me zaprositi čim riješi neke svoje probleme. Tjednima me osvajao, uvjeravao da nisu svi muškarci kao moj bivši. Sretna sam jer me i dalje svaki dan uvjerava u svoju ljubav.

– Zavidim ti na lakoći s kojom prolaziš kroz život. Mnogo je žena koje nakon razvoda padnu u depresiju i zatvore se u kuću. Čak i u slučajevima kada su svjesne da će im nakon razvoda biti bolje nego u braku – rekla sam. – Važno je znati što želiš i odabrati pravi način kako da to dobiješ. Ako živiš s nekim koga ne voliš, mislim da se treba upitati treba li doista nastaviti. Nisam tip žene koja bih nešto trpjela. Čak ni zbog djece nisam spremna žrtvovati svoju sreću. Kad brak prijeđe u monotoniju, a partneri izgube zanimanje jedno za drugo, po meni je najbolje razići se. Tako barem imaju priliku ostati prijatelji – uozbiljila se. – Još uvijek volim svog supruga, ali nisam sigurna da i on voli mene – izletjelo je iz mene.

Začuđeno me pogledala, a ja sam pojasnila: – Našao je drugu ženu. – Kako znaš? Rekao ti je? – upitala je. – Nije, otkrila sam to sama. I manje je važno kako sam doznala – tiho sam rekla. – I što ćeš učiniti? Napustiti ga? – Ne znam. Nisam kao ti, teško mi je zamisliti život bez njega. Zbog djece i svih zajedničkih godina ne želim razvod. Nisam spremna u ovim godinama krenuti ispočetka. No kad pomislim da meni govori o službenim putovanjima, a zapravo noći provodi u zagrljaju druge, dođe mi da ga zadavim vlastitim rukama. Jasna je u tom trenutku zašutjela. Obje smo se zadubile u svoje misli. Njoj je možda bilo neugodno jer toliko ispituje, a meni više nije bilo do razgovora. Požalila sam što sam joj otvorila srce jer o toj ženi doista ništa nisam znala. No činjenica da sam pred nekim olakšala dušu ipak mi je pomogla. Puno lakše je to reći nekome koga nikad više nećeš vidjeti nego najboljoj prijateljici, pomislila sam.

Izbacila sam iz sebe bol koju sam tjednima potiskivala i shvatila da će i moj život ići dalje. Sa Slavkom ili bez njega. Pola sata kasnije nastavile smo čavrljati. – Uopće mi nije žao što smo se toliko vozile autobusom. Upoznala sam nove ljude, obavila dobru kupnju i, sve u svemu, vraćam se zadovoljna – rekla je. – Dugo su me nagovarali prije nego što sam se prijavila i krenula na put. Uopće mi se nije išlo. Sada priznajem da je ovo putovanje jedan od najljepših tjedana u mom životu. Barem posljednjih mjeseci – odgovorila sam. – Vraćam se kao nova. A tvoja je gurmanska ponuda i mene zarazila. Eto, možda Austrijanci nisu naviknuti na naše okuse, ali ja sam oduševljena svime što sam od tebe kušala. I već znam što ću sutra skuhati Slavku – pile s gljivama – rekla je. – Slavko? Muškarac s kojim živiš zove se Slavko? – upitala sam. – Ne živimo skupa, ali da, tako se zove. Zašto te zanima? – začudila se.

– Jer se i moj suprug zove Slavko. A kako se tvoj preziva? U tom je trenutku Jasna zašutjela. Pogledala je u stranu kao da je grčevito tražila način da se izvuče iz neobranog grožđa. Nekoliko sekundi kasnije ipak je izgovorila prezime ‘svog’ muškarca i tada se moj svijet srušio. – Dakle, to ipak jest moj muž! – zamucala sam. Nisam ni pokušala sakriti koliko mi je teško, koliko sam razočarana i ponižena. Počela sam plakati kao ljuta godina. Jasna me nježno zagrlila, a potom odmaknula ruke. Nije znala što joj je činiti. Htjela me utješiti, no valjda je i sama shvatila apsurdnost situacije. Ni jedna prevarena supruga ne želi da je tješi ljubavnica njezina muža. – Ti si Slavkova supruga? Koja mučna situacija. Nije mi bilo na kraj pameti – zbunjeno je izgovorila.

Potom smo obje zašutjele. Svaka je gledala na svoju stranu. Jasna je nervozno okretala prstenje po rukama, a da sam mogla, najradije bih je izbacila iz autobusa. Tišina je bila puna negativnog naboja, nijedna nije htjela prva progovoriti. Ovo je saznanje bio prevelik šok za obje. – I? Koliko to traje? – upitala sam ledenim glasom kad sam se malo pribrala. – Oprosti, ne znam što bih rekla. Nikad nisam bila u ovako idiotskoj situaciji. Nije na meni da ti to govorim. Slavko bi ti trebao sve priznati, zašto njega to ne upitaš? – pokušala se izvući. – Nisi mi odgovorila na pitanje; koliko si u vezi s mojim mužem? – namrgođeno sam je pogledala. – Nekoliko mjeseci. Ali tek mi je prije dva tjedna rekao da je oženjen – tiho je priznala. – I? što ti je još rekao? – morala sam sve doznati. Šutjela je nekoliko sekundi, koje su se meni činile kao vječnost. Nije više o tome htjela razgovarati. Zamolila me da je prestanem ispitivati jer je i njoj ova situacija jednako mučna. Na prvom odmorištu na kojem se autobus zaustavio uzela je svoje stvari i izišla. Nastavak putovanja bio bi pretežak za obje. Čim sam došla kući, Slavko je primijetio da se nešto dogodilo. I prije nego što sam spustila putne torbe, počeli smo se svađati.

– Upoznala sam tvoju zgodnu ljubavnicu. Cijeli Graz se okretao za njom pa mogu razumjeti da je i tebi zavrtjela glavom. Ali teško mi je prihvatiti da si se zbog nje spreman odreći svoje obitelji. Jesi li pomislio na naše kćeri? Što će one reći na tvoju avanturu? – pokušala sam mu nabiti osjećaj krivnje. – Dvadeset godina proveli smo zajedno i doista sam mislio da ćemo dočekati starost zajedno. Nisam te varao, ovo s Jasnom jednostavno se dogodilo. Zaljubili smo se jedno u drugo i namjeravao sam ti reći, ali nisam znao kako. Čekao sam pravi trenutak – odgovorio je. Vikali smo jedno na drugo, a potom i zaplakali. Na kraju smo se dogovorili da na neko vrijeme ode od kuće i razmisli o tome što radi. Srećom, naše su kćeri već dovoljno velike da mogu razumjeti oca koji se zaljubio u drugu. Hoće li ga zbog toga osuđivati, što će mu reći kad im prizna, pitanja su na koje uopće nisam željela tražiti odgovore. O njima se Slavko trebao brinuti puno prije.

Tri mjeseca nakon toga dana Slavko se nije vratio kući. Bilo mi je jasno koju je od nas dvije odabrao. Još uvijek sam zbog toga očajna, ali više ne mislim da bi svijet zbog toga trebao prestati postojati. Ovo što mi se dogodilo preživjele su mnoge žene i iz takvih priča izašle još jače. Zašto onda ne bih i ja? Nisam si dopustila da padnem u depresiju niti sam izbjegavala druženja s našim zajedničkim prijateljima. Izlazila sam više nego ikad, obnovila garderobu i uživala u svom novom izgledu. Više nisam kao nekad po cijele dane u restoranu. Sada umjesto mene o tome brine menadžer kojeg sam zaposlila da sebe rasteretim. Draže mi je, naime, odlaziti u teretanu i na duge kave sa svojim prijateljicama. Kuhanje sam naprasno zamijenila novim hobijem, slikarstvom. Nadam se da je vrlo brzo preda mnom i prva samostalna izložba. I nova poznanstva koja će mi pomoći da se ne osvrćem na prošlost. Nju je najpametnije ostaviti tamo gdje joj je i mjesto, u prošlosti. A prava, lijepa budućnost samo čeka da joj pokucam na vrata.