Stavio je ova dva para na tiket i pogodio.

Kladioničarskim rječnikom, oba meča su završila “iz dvojke u keca”

Zemunci su savladali Radnik 2:1 (0:1), dok je Dinamo istim rezultatom bio bolji od Spartaka.

Kladioničarskim rječnikom, oba meča su završila “iz dvojke u keca”.

A, izgleda i da je to neko dobro naplatio!

Društvenim mrežama se širi fotografija tiketa na kome su odigrana upravo ta dva para, i to prelazi “dvojke u keca”. Ukupna kvota bila je čak 620!

Onaj je ko je okačio fotografiju sakrio je iznos dobitka, kao i uplatno mjesto na kojem je uplaćen.

IZVOR: Fokus.ba

 

Zašto ljudi kockaju?

Ljudi imaju relativno trajne i čvrste poglede na svijet koji uglavnom krate vrijeme donošenja odluka i olakšavaju snalaženje u svijetu. Na primjer, možemo vjerovati da su ekstrovertirane osobe glasne, duhovite, vole druge ljude, i ako smo se našli sami na nekoj zabavi vjerojatnije je da ćemo prići osobi koju smo vidjeli da se upravo tako ponaša. Međutim, iste sheme nas mogu dovesti i do pogrešaka u zaključivanju. Tako osoba iz gornjeg primjera, iako duhovita, može biti izrazito usmjerena na sebe zbog čega nam s njim/om neće biti zabavno. Dodatno, naše sheme je teško promijeniti te se održavaju čak i usprkos tome što su se pokazale netočnima.

U slučaju kockanja naš inače visoko koristan i funkcionalan način zaključivanja primjenjujemo na situaciju u kojoj on postaje opasan. Mnogi kockari IMAJU ili RAZVIJU vjerovanje da će biti uspješni u kockanju i čvrsto vjeruju u to bez obzira na to koliko imaju dokaza suprotnih tome. Do ovog dolazi zbog tri skupine kognitivnih uvjerenja: (1) pristranosti u zaključivanju; (2) iluzije kontrole i (3) netočnog poimanja vjerojatnosti (Huić, 2015).

Selektivno pamćenje zbog kojeg zaboravljamo gubitke a živo se sjećamo svih dobitaka; zaključak da smo dobili veliki iznos novca kockanjem bez da uzmemo u obzir da smo tijekom igre izgubili puno više nego smo na kraju dobili, nerealistični optimizam zbog kojeg vjerujemo da mi osobno ne možemo razviti ovisnost o kockanju, ili da je veća vjerojatnost da ćemo upravo mi dobiti (iako se radi o slučajnim događajima), pripisivanje dobitaka vlastitim sposobnostima, a gubitaka lošoj sreći najčešće su pristranosti u zaključivanju koje se javljaju tijekom kockanja.

Dodatno imamo osjećaj da su ishodi kockanja pod našom kontrolom i da ih možemo točno predvidjeti, odnosno raditi nešto što će dovesti do uspjeha. Različita praznovjerna vjerovanja poput nošenja sretnih odjevnih predmeta, odabir sretnih brojeva, „puhanje u“ ili „ljubljenje“ kockica prije nego ih bacimo također su primjer iluzije kontrole u kockanju.

Osim toga, zaboravljamo da su u kockarskim igrama događaji slučajni, i ne ovise jedni o drugima, pa vjerujemo da nakon serije gubitaka mora doći dobitak. Ili nakon serije dobitaka zaključimo kako nam izvrsno ide te kako moramo iskoristiti taj trenutak i ulagati više novca i ostati igrati duže.

Svi opisani načini razmišljanja – iluzija kontrole, pronalazak razloga za slučajne događaje, prisjećanje dobitaka i zaboravljanje gubitaka, vjerovanje da imamo više sreće ili sposobnosti od drugih, te da možemo predvidjeti ishod igre nameću jedan logičan zaključak – treba se vratiti sutra i kockati opet. Na taj način opisane kognitivne distorzije povezane s kockanjem podržavaju kockanje i klađenje usprkos iskustvima čestih gubitaka, te predstavljaju opasan način razmišljanja koji može dovesti do ovisnosti o kockanju/klađenju koji bi trebali biti samo vrsta zabave (Fortune & Goodie, 2012).

Osobe koje imaju probleme s kockanjem/klađenjem sklonije su ovakvom načinu razmišljanja, te im je teže prekinuti začarani krug kognitivnih distorzija. Ovo se posebno odnosi na adolescente i mlade ljude. Zbog toga se različiti preventivni programi problematičnog kockanja, kao i tretmanske aktivnosti za ovisnike o kockanju, između ostalog, temelje i na osvještavaju navedenih načina razmišljanja i njihove nerealnosti i opasnosti.