Šta bi trebalo da uradiš ili šta bi ti uradio?!

Svi smo se nekada prilikom donošenja nekakvih bitnih odluka zapitali da li da dam prednost onome što ja želim ili ipak onome što bi trebalo uraditi, gdje je želja potisnuta. U nastavku teksta ću pokušati da predstavim razliku između pitanja „Šta bi trebalo da uradiš?“ i „Šta bi ti uradio?“

Psihološki ili etički

„Šta bi ti uradio?“ je psihološko pitanje. Psihologija objašnjava zašto radimo to što radimo. Drugo pitanje „Šta bi trebalo da uradiš?“ je etičko pitanje. Etika nam pomaže da razumijemo da li smo donijeli pravu odluku. Ovo ćemo najbolje razumjeti ako predstavimo preko primjera. Pitajte svog prijatelja šta bi on uradio kada bi vidio ako neko vara za vrijeme pismenog dijela ispita. Ako je vaš prijatelj kao većina studenata, reći će „zadržao bih to za sebe, nije moja stvar.“ Sa druge strane, ako svog prijatelja pitaš: „Šta bi trebalo da uradiš?“, vjerovatno ćete dobiti potpuno drugačiji odgovor od svog prijatelja, kao što je: „Trebao bih objasniti kolegi da to nije pošteno i obavjestiti profesora o tom.“ Primjećujemo potpuno drugačiji odgovor upotrebom ovih jednostavnih riječi (bi to trebalo). Ovaj primjer je samo jedan od mnogih koji objašnjavaju razliku između toga kako se „zapravo“ ponašamo i kako se treba „ponašati“.

Jedna jednostavna riječ sve mijenja! Kada naredni put pitaš prijatelja za pomoć u vezi s problemom, trebaš obratiti pažnju na govor i način na koji tvoj prijatelj odgovara. Na primjer, on će najvjerovatnije odgovoriti: „Ono što bih ja učinio je ovo…“, ali ono što ti stvarno tražiš je nešto što je u skladu s „Šta je ispravno uraditi?“ Ako preokreneš svoje pitanje i pitaš konkretno: „Šta bi trebalo da uradiš?“ ili „Šta je ispravno učiniti?“ vidjećeš da postoji želja da se kaže istina. U tom slučaju, tvoj prijatelj će morati da se pozove na etičke principe u opravdavanju svog odgovora. Dakle, obavezno obrati pažnju na to kako formiraš svoje pitanje, od kojih riječi i kako neko odgovara na to pitanje. Jednostavna promjena jedne riječi diktira tip pitanja koje je postavljeno i vrstu primljenog odgovora.

U suštini pitanje: „Šta bi uradio ti uradio?“ je apel za psihologiju, dok je „Šta bi trebalo da uradiš?“ apel za etiku. Jednostavna pitanja, ali oba imaju jak uticaj. Zar ne? (STUDOMAT.ba)

 

Put kao pojam podrazumijeva usvajanje učenja iskušanih u praksi s ciljem ostvarenja čovjekove evolucije. Stupivši na Put, čovjek prolazi iskušenja čije nadilaženje zahtijeva svjesnu promjenu u razmišljanju, osjećanju i djelovanju, odnosno transformaciju nas samih. Na Putu se mijenja, kali i sve više približava svojoj arhetipskoj prirodi. Pojam puta poznavale su sve velike civilizacije prošlosti i posjedovale su vlastite verzije, no različiti putevi vode istom krajnjem cilju: povratku izvoru iz kojeg je sve proizašlo.

Problemi modernog svijeta mnogi su i golemi te svi priželjkujemo bolji i ljepši svijet. Nadamo se da će promjena vlada, sustava, zakona ili međunarodni sporazumi dovesti do željenih promjena. No, je li moguće promijeniti svijet nabolje ako čovjek koji njime upravlja i koji je sam uzrok većine problema, ostane isti, nepromijenjen? Gandhijeva poruka da sami trebamo biti promjena koju želimo vidjeti u svijetu, nikad nije bila aktualnija. Promjena dolazi svjesnim nastojanjem svakog pojedinca i uvijek dolazi iznutra.

Vaš najskriveniji osjećaj vlastitog ja, onog tko vi jeste, neodvojiv je od tišine. To je onaj Ja Jesam koji leži dublje od imena i oblika. Kad god vas okružuje tišina, osluhnite je. Jednostavno je zamijetite. Obratite pažnju na nju. Oslu­škivanje tišine budi u vama dimenziju mira, jer tišine možete postati svjesni samo kad ste mirni. Evo nove duhovne metode za vas: Vlastite misli ne shvaćajte previše ozbiljno.Um koji razmišlja koristan je i moćan instrument, ali vas ujedno jako ograničava kad potpuno preuzme vaš život, kad ne shvaćate da predstavlja samo mali dio svijesti koja jeste.Mudrost nije proizvod misli. Duboka spoznaja stvarne mudrosti izvire iz jednostavnog čina kad nekome ili nečemu posvetite potpunu pažnju. … Pažnja iscjeljuje odvojenost.

Um neprestano traga ne samo za hranom za razmišljanje, nego i za hranom svog identiteta, osjećaja vlastitog ja. Na taj način nastaje ego i neprestano ponovno stvara samog sebe. Mislima stvoreno ja osjeća se nepotpunim i nesigurnim. Zbog toga su njegove prevladavajuće emocije i pokretačke sile strah i željenje.Egoično ja uvijek je zaokupljeno traženjem. Traga za što više stvari koje bi moglo dodati sebi kako bi se osjećalo potpunijim. To objašnjava kompulzivnu zaokupljenost ega budućnošću. U samo ustrojstvo egoičnog ja utisnuta je potreba da se suprotstavlja, odupire i isključuje ostale, kako bi zadržao osjećaj odvojenosti o kojemu ovisi njegov opstanak. Stoga uvijek postojim “ja” protiv “drugih”, “mi” protiv “njih”.