“S KIM ĆU SADA DA PLEŠEM?” Najmlađa žrtva zemljotresa u Hrvatskoj…RIJEČI MAJKE KIDAJU DUŠU

Najmlađa žrtva zemljotresa u Hrvatskoj je nedavno napunila 13 godina, riječi njene majke.

S kim ću sada da plešem… s kim ću sada da plešem? – strašni jecaji i vrisak slomili su srca okupljenih oko doma petrinjske porodice Cvijić.

Majka, koja radi kao prodavačica u tržnom centru u Petrinji, saznala je da je njena djevojčica stradala u zemljotresu. Izvukli su je iz ruševina, dugo su pokušavali da joj vrate otkucaje srca,

ali pomoć joj nije bila.

 

A prije desetak dana, 22. decembra, Laura je proslavila 13. rođendan sa prijateljima i porodicom, uz tortu, pregršt želja i planova. Ispod fotografije sa tortom i rođendanskim

željama na njenom Fejsbuk profilu ostavljeni su posljednji pozdravi – “Počivajte u miru, anđeli”, piše “Večernji.hr”.

Učenica osnovne škole koja je voljela da pleše, najmlađa je od sedam žrtava zemljotresa koji je pogodio Banovinu i potresao cijelu Hrvatsku.

U strašnom zemljotresu u utorak život su izgubili djevojčica Laura C. iz Petrinje, Franjo i Mario Tomić, Dušan Bulat, Mile Jurković i Darko Kožić iz Majskih Poljana kod

Gline i Stanko Zec iz Žažine.

 

U Majskim Poljanama, selu blizu Gline sa oko 200 stanovnika, velika tuga. Iz sata u sat u utorak popodne i uveče stizale su vesti o mrtvima, čija su tijela spasioci

izvlačili pod ciglama, drvenim gredama i pločicama. Život je izgubilo pet mještana, među njima i otac i sin.

Stradali otac i sin

Mario Tomić bio je policajac u Kazneno-popravnom zavodu u Glini, a njegov otac Franjo penzioner koji je nekada radio kao domar u školi. Porodica se preselila u ovo

siromašno područje sredinom 1990-ih. Otac i sin završili su zajedno kada se srušio krov kuće. Njegova supruga i majka su u to vrijeme bile na poslu.

Dvadesetogodišnji Darko Kožić preminuo je u kući za koju je početkom godine podigao kredit. Došao je kući sa posla i plafon mu se srušio. Bio je sam u kući.

Poslje prvog zemljotresa u ponedjeljak, Dušan Bulat je dobio pomoć, ljudi su mu dali veš mašinu i šporet, bio je na spisku za ogrijev, ali ih nije dobio.

Tuga je zahvatila i Žažinu u opštini Lekenik.

Poginuo u crkvi

Tuga je zahvatila i Žažinu u opštini Lekenik. Božidar Škofač je sa još četvero ljudi bio u crkvi Sv. Nikola i Vida. Među njima je bio i orguljaš Stanko Zec, koji je imao oko 76-77 godina.

– Došli smo da pokupimo vrednije stvari na oltarima, poput vezenih pokrivača, i skinemo jasle. Orguljaš Stanko je otišao da organ pokrije najlonom kako bi ga zaštitio od prašine.

I u tom trenutku se to dogodilo. Bio je to užasan udarac, video sam kako luster visi sa svoda kako pada, srušio se upravo u tom centralnom dijelu.

Znao sam da će se kolaps proširiti na ivice, pa sam se brzo sakrio ispod stolića. Uvukao sam se pod njega i začula se stravična buka i prašina.

Sto je bio pokriven ciglom i prašinom, kao i klupe. Pao je čitav tavan, ostali su samo zidovi. Trojica kolega su pobjegli u sakristiju i počeli da nas zovu.

Odgovorio sam, ali Stanko nije. Od njega nije bilo glasa, vjerovatno je odmah umro. Pozvali su hitnu pomoć koja je stigla za desetak minuta.

U međuvremenu je dotrčao čovjek, otrčao bos, počeo da pomijera cigle i oslobodio me. Mislio sam da mi je noga slomljena, ali nije. Kad me je pokupio, mogao bih da je zgazim.

Uskočio je neko drugi i izvukli su me iz srušene crkve, dali mi vode. Srećom, imam samo lakše povrede nogu i nekoliko modrica od udaranja ciglom po tijelu. Danas boli, juče nije.

Važno je da je živa glava na ramenu. Kolega orguljaš je, nažalost, otišao – rekao je Božidar, koji je pokojnog Stanka dobro poznavao.

– Vodio sam crkveni hor, a on je svirao. Ima tri sina i suprugu. Bio je veoma angažovan u crkvi kao vjernik, uvijek je pomagao. Bio je dobar čovjek – dodaje Božidar Škofač.