Ovo je Macika,prva bh. mačka planinarka: Popela se na najviši vrh Austrije II dio

SVE ŠTO NISTE ZNALI O PLANINARKI MACIKI

Prije skoro dvije i po godine na svijetu došlo je do sedam mačića, tačnije, 25.04.2018. bog. Već oko mjesec dana bili su stari kad smo došli udomiti jednog mačića. Došli smo sa idejom da udomimo jednog mačka, a ni slutili nismo da će jedna mačka ući u naše živote i postati nezamjenjiv dio.Kao što inače kažu, ne biramo mi ljubimca nego on nas, tako je bilo u našem slučaju. Dok smo ispijali kaficu u bašti gospođe koje smo planirali uzeti mače, svi mačići su se stidljivo sakrivali i posmatrali iz svojih skrovišta. Jedino je jedno preslatko mače sve vrijeme veselo skakutalo oko nas, radoznalo nas posmatralo i tražilo da se igramo sa njim. Kao da je vrijeme govorilo “da, ja sam ta, uzmite mene” … Iako smo htjeli mačka nismo mogli odoljeti šarmu jedne mačke, pa tako da je od tog trena Macika ušla u naš život. I od tada pa do danas danas uljepšava nam život i usrećuje ga.

Spoj planinarenja i mačke ostavlja dosta ljudi u čudu pa se pitaju kako, kada, gdje ?! Mnogo je onih koji nas pitaju zašto smo odabrali mačku a ne psa kad već planiramo i kako to da uopće naša maca sa nama planinari. Mnogo je i onih koji nas pitaju kako je uopće krenula planinariti i na koje načine je naviknuti da bi i oni svoje ljubimce počeli izvoditi u prirodu. Svi nekako sam pojam mačke vežu za kuću i cjelodnevno spavanje, ali naša maca porušila je sve predrasude. Zbog velike zainteresiranosti odlučili smo napisati koju riječ o Macikinim prvim planinarskim koracima.

 

NA KOJI NAČIN MACIKA PLANINARI
Na planini, ukoliko je pregledno područje, gdje nema previše kamenja ili rupa u zemlji – jer voli da se zavlači pa nas strah da se ne zaglavi, hoda pored nas i bez povodca. Pustimo da slobodno šetka i skakuće pored nas. Čim joj se izgubimo iz vida, mjauče da nas dozove i da je sačekamo. I čak u radoznaloj pretrazi terena uvijek nas drži oku da joj ne pobjegnemo. Kroz kamenjar i zapuštane staze vodimo na dužem putu, tako da opet imamo prostora i za igru ​​i istraživanje. Kada se umori ili kada mi odlučimo malo da požurimo, tada se smjesti na ruksaku i ramenima i uživa sa visine posmatrajući sve oko sebe. Kada ugrije ili zapuše hladan vjetar onda se sakrije u ruksak i radoznalo izviruje. Ali čim joj dosadi da se nosi, skače na zemlju i započinje njezino avanturističko istraživanje i njuškanja.

 

KAKO SE MACIKA NAVIKLA NA POVODAC
Pošto smo primijetili da voli planinariti i da bismo je češće trebali voditi vani odlučili smo kupiti joj povodac. Nabavili smo skroz mali povodac, koji je njoj tada bio opet povelik. Prvi dan na povodcu smo je prvo pustili kroz stan da hoda, da vidimo kako će reagovati. Malo se bunila, pokušavajući da ga skine. Poslije smo je izveli van, gdje je njuškajući okolinu zaboravila i da ima povodac na sebi. Više nije obraćala pažnju na njega. Po povratku kući, ponovo je pokušala skinuti ga. Tako par dana je bilo i poslije se više nije bunila. Od tada povodac joj je bio znak da idemo napolje. Sada spremna kraj vrata čeka da joj stavimo povodac i samo da krenemo negdje. Čak zaspi sa njim, tako da se skroz navikla i više joj ne smeta. Iako mnogi imaju problem da naviknu mačku na povodac, mi smo imali sreće da smo je navikli još dok je bila malena.

 

KAMPOVANJE SA MACIKOM
Kada smo udomili Maciku rečeno nam je da su to životinje koje su vezane više za svoj životni prostor nego za vlasnike. Međutim, vremenom smo uvidjeli da je u našem slučaju drugačije. Macika ne podnosi činjenicu da nije sa nama, tuguje kad je ostavimo. A na putovanjima se vrlo brzo navikne na novi prostor i uživa istražujući ga. Naročito joj je interesantno spavanje u šatoru. Zauzme poziciju pored ulaznih vrata i čak i dok spava osluškuje šta se to dešavani vani. Ne smetaju joj ni divlje životinje koje prolaze pored šatora, već načuli uši i prati kuda se kreću. Ponekad bi pokušavala i vrata da otvori da izleti van da vidi ko je i šta hoće. Zimi se uvuče u vreću za spavanje. Interesantno je da se uvuče skroz u predio stopala. Prvi put tako kad je spavala smo se prepali da li uopće diše. Ipak u taj predio čini nam se ne dolazi dovoljno zraka pa nas strah da se ne uguši. Ali njoj ta pozicija odgovara, ne spava nego “komira se” pa joj treba vremena da reaguje na naše dodire i provjere da li je uopće živa. A čim ujutru otvorimo vrata šatora, izleti napolje. Ni rosa joj ne smeta da odmah krene u lov na insekte i istraživanje okoline.

 

DA LI MACIKA PODNOSI VOŽNJU
Prvi put smo je poveli na Lisac, planinu u okolini Zenice. Išli smo autobusom i zbog jakog zvuka otvaranja i zatvaranja vrata bila je preplašena. Poslije smo na Vlašić išli autom gdje je isto bila preplašena zbog novih zvukova koje je čula. Ipak joj je svega tri mjeseca bilo i za nju je to sve bilo novo. U povratku autom, je legla na dasku gepeka i bezbrižno zaspala. U svakoj narednoj vožnji joj je bilo lagodnije. Otkrila je svoju sigurnu zonu – daska od gepeka, gdje je imala pregled na put iza sebe a i na ekipu u autu. Poslije je putovala i vozom i tramvajem i nikakvi zvukovi joj nisu smetali. U autu voli posmatrati kroz prozor, osjetiti “vjetar u kosi”. Čak kada vozimo makadamom, i pri tome smo u nekoj manjoj brzini, uživa izaći na haubu i sa nje posmatrati oko sebe, dok je još uvijek auto u pokretu. Tada je ipak držimo na povodcu da ne bi pala sa auta. Čak i na dužim putovanjima je uživala u vožnji, ali cjelodnevno vozanje je itekako izmori kao i nas. U autu joj obavezno stavimo povodac ali je puštena slobodno da šetka, sa prednjeg dijela na zadnji dio auta. Povodac je tu u slučaju da krene na kontrolnu tablu ispred vozača, da ga ne omete u vožnji. Transporter ne koristimo jer smatramo da nije komotan za nju, a svakako se navikla na vožnju tako da zaista tokom putovanja nemamo problema sa tim. Iako u rijetkim situacijama mjauče, u putovanju nam time daje znak kada mora nuždu izvršiti, pa ni sa tim nemamo problema. Posebna strast joj je vožnja biciklom. Smjesti glavicu i prednje šape na rame, a tijelo ispruži na ruksak koji nam je na leđima. Spora vožnja i visina na kojoj se nalazi joj upotpunosti odgovaraju da maximalno uživa posmatrajući sve oko sebe.

 

DA LI MAČKE IMAJU VISINSKU BOLEST?
Kada smo planirali uspon na Grossglockner, najviši vrh Austrije, pitali smo veterinara da li Maciku možemo povesti sa sobom. Ipak je to 3798 m/nv i visina na kojoj i ljudi dobiju visinsku bolest pa nismo znali kako će to uticati na mačku. Veterinar se nekoliko minuta zamislio i rekao nam da u čitavoj svojoj karijeri nikad ga niko to nije pitao niti je ikad razmišljao o tome. Ali da i mačke imaju svoj “visinski prag”, te kao i čovjek ima slične simptome. U slučaju da primijetimo da neće da jede, da povraća, da se skroz usporeno kreće, da se automatski spustimo niže jer one na taj način iskazuju visinsku bolest. Bili smo oprezni sve vrijeme ali Macika je extra podnijela visinu, nije imala niti jednog simptoma. Ove godine smo planirali uspon na Gran Paradiso (4061 m/nv) i Mont Blanc (4808 m/nv), i Maciku obavezno da povedemo, jer smo uvidjeli da nadmorska visina joj ne predstavlja problem, ali zbog pandemije covid-19 odgađamo za iduću.

 

KAKO MACIKA PODNOSI LJETO I VRUĆINU
U ljetnim danima i po vrućini biramo na planinu krenuti što ranije. Ipak kao i ljudi ni mačke ne podnose najbolje vrućinu. Ujutru dok još sunce ne upekne, Macika se šetka sa nama i uživa u planinarenju. Već kad ugrije popodne sakrije se u ruksak i ne izlazi dok bar malo ne zahladni ili naiđemo na šumicu ili kakav hlad. Čak i oblak koji prođe iznad nas i napravi malo hlada, natjera je da iskoči iz ruksaka i protegne noge hodajući. Ali opet čim ugrije, traži ponovo da se otvori ruksak i ubacimo je unutra. Jedino baš kad je pospana ne izlazi nikako iz ruksaka, a u većini slučajeva izbaci glavicu i šapice i viri iz ruksaka, jer iako ne hoda, ne smije je ništa mašiti. Važno je da je tijelo sakriveno od sunčevih zraka a i glavicu malo zaštitimo poklopcem od ruksaka. Vodu odbija piti, osim u slučaju da naiđemo na neki izvor, riječicu ili čak ponekad i baru. Voli više iz prirodnih izvora konzumirati je nego iz svoje posude. U zamjenu za vodu dajemo joj hranu sa želeom, koja u sebi sadrži saft koji neizmjerno voli.

 

DA LI MACIKA VOLI KUPANJE
Od malena smo Maciku navikavali na kupanje, naročito nakon putovanja. U početku se malo bunila, plašio je šum vode. Ali vremenom smo i mi pažljiviji bili, prvo je naviknemo na vodu pa onda započnemo sa kupanjem. Sada već uživa i prepusti se. Čak i morska voda joj odgovara. Ali rijetko kad da želi da se kupa u moru, ne zbog slane vode nego žubora vode. Zapljuskivanje mora od stijene uz obalu joj itekako smeta, prejak zvuk za njene uši, pa izbjegava uopće i prilazak moru a kamo li kupanje. Na obalama sa uređenim plažama joj je zanimljivije, čak i sama priđe i skvasi šapice. Ali ipak u većini slučajeva je mi unesemo u more i tek onda zapliva. Mačke su rođeni plivači, ne treba ih dodatno obučavati.

 

DA LI MACIKA VOLI SNIJEG I ZIMU?
Maciku smo udomili na proljeće i već do zime je prešla stotine kilometara sa nama, na planinama. U početku smo izbjegavali da je vodimo po hladnom vremenu. Ali kako se bunila, nije htjela ostati kući, odlučili smo je povesti na jedan lakši uspon – na vrh Ogorjelica, na Jahorini. Snijega je bilo, kao u priči što bi se reklo. Pošto je hladan vjetar puhao sakrili smo je u jaknu i zakopčali toliko da može da viri iz nje. Ali njen radoznali duh nije mogao izdržati zatvoren, te je pokušavala se sama izvući. Pustili smo je na snijeg da vidimo kako će reagovati. Čim je napravila prvih par koraka počela je propadati u snijeg. Čim šapica propadne, digne je i satrese sav snijeg sa nje. Tako par puta dok se nije navikla da hoda normalno po snijegu. Eh, onda su avanture tek krenule. Birala je snijeg koji nije ugažen, velike nanose snijega, skakala u snijeg…ostali smo zatečeni da se tako lahko privikla i da uživa u snježnim čarolijama. Od tada, redovno smo je vodili i zimi na planinu. Snijeg joj nije problem, led ne voli ipak joj je prehladan za šapice… kada puše hladan vjetar sakrijemo je u jaknu ili ruksak a kad pahulje padaju igra se i hvata ih. I možda mačke ne podnose najbolje hladnoću ali snijeg itekako vole.

 

DA LI JE ZA MACIKU PATNJA PLANINARENJE I PUTOVANJE
Par ljudi nas je pitalo kako znamo da naša mačka voli putovanja i planinarenje, kako znamo da je ne patimo tako. Da zaista voli biti u prirodi i planinariti pokazuje nam onaj njen slobodni duh kad se razigra u prirodi, kad skakuče oko nas i prati nas dok planinarimo, kad uživa loveći insekte, kad osjeća razne i za nju tajanstvene mirise prirode. Kada idemo na put ponekad smo je znali ostaviti kod roditelja ali je to za nju patnja. Tada se baš osjeti da tuguje…odbija hranu, sakrije se i neće ni s kim da se igra, oči su joj tako tužne i na svako kucanje na vrata skače i dolazi do njih nadajući se da smo mi. Kada smo je ostavljali kod njoj nepoznate osobe, tada je pogotovo bila tužna, pa smo pretpostavljali da misli da smo je nekome dali i da nećemo se više vratiti po nju. Slike i snimci koje su nam slali dok smo bili u odsustvu zaista nam teško padaju, srce se zgrči i jedva čekamo da joj se vratimo. Baš kao da dijete ostaviš nekome na čuvanje. A čim nas vidi na vratima, odmah nam dotrči u zagrljaj, da je izmazimo i obasipamo ljubavlju. Eh kad dobije svoju dozu ljubavi, onda krene da nas grize i ne da da joj priđemo kao da nam pokazuje da je ljuta na nas što je ostavljamo. Zbog toga smo odlučili da u iznimno prijekim trenucima je nećemo jedino voditi sa sobom.

 

MACIKA NIJE DRUŽELJUBIVA
Kažu da su mačke baš druželjubive i umiljate životinje. Naša Macika je čisti izuzetak. Ona sama određuje ko joj se sviđa, kome će dopustiti da je mazi, a kome neće dopustiti ni da joj priđe. Često se znamo našaliti da nam je Macika sponzoruša. Kada joj priđe neko domaći, većinom mahne šapom da ga otjera ili krene da ga ujede. A strancima se prikazuje kao najumiljatija maca, rekao bi čovjek da nikad nikog ne bi ni slučajno ogrebala a kamo li ujela. I to nam je zapelo za oko jer smo prijetili u nekoliko slučajeva da se tako ponaša. Voli da se mazi samo kada njoj paše. A u svim drugim situacijama ne voli da je maze, da je diraju, čak ni da je slikaju ako joj nije po volji. Zaista je jedna svojeglava mačka. U većini slučajeva ispituje “hrabrost”. Krene da ujede za ruku i čeka reakciju. Ako naglo trzneš ruku, i drugi put će isto reagovati. Treba imati hrabrosti pa pustiti da napravi prvi ugriz…zapravo ona i ne ugrize nego samo nasloni zube na ruku i onda je liže, i onda se da maziti. Prije smo je vodili i na kaficu u grad kad idemo. Ali vremenom su joj počele smetati gradske gužve i okupljanje puno ljudi. Postala bi nervozna i agresivna. Čak i u kafani morala je imati stolicu za sebe. Ukoliko bi ona sišla sa stolice, a neko drugi sjeo na to mjesto, dosađivala bi mu dok joj ne oslobodi njeno mjesto, nakon čega bi se vratila i zauzela svoju poziciju. Čak ni prema životinjama nije drugačija. Odbrambeni stav zauzme u susretu sa drugim životinjama. Nije joj bitno da li je to druga mačka, pas, divlja svinja pa čak i medvjed. Sve što joj se nađe na putu posmatra kao neprijatelja. Samo je jednom uspjela se sprijateljiti sa mačkom, tako što mu je davala da jede njenu hranu a on se prepustio i igrao sa njom. Bio je to zaista miroljubiv mačak. Ali prema nama je sasvim druga stvar, onda je najumiljatija i najosjećajnija mačka na svijetu.

 

DRESURA MACIKE?
Da li mačku možete dresirati? Kao što i istraživanja kažu, a i drugi vlasnici mački, nemoguće ih je dresirati jer su svojeglave. Možete bezuspješno pokušavati, ali uvijek bude onako kako one sebi zacrtaju. Jedino kako možeš na mačku uticati jeste to da kako se postaviš prema njoj od malena tako ona to i prihvati. Maciku nismo ni pokušavali dresirati. Većina koristi razne poslastice da bi na taj način mačku nešto specijalno naučili. Ali mi nemamo potrebe za tim. I Macika ima svoje poslastice, štapiće i hranu sa želeom koje neizmjerno voli, ali joj dajemo i bez povoda. Ono što nju čini sretnom nastojimo joj i omogućiti. Na planinarenju najdraža nagrada joj je ulovljena omiljena poslastica – skakavac ili pronalazak neke nove životinje ili insekta sa kojim se igra.

Macika je zauzela posebno mjesto u našim životima. Iako nam je trebalo dugo vremena da se odlučimo da li da udomimo jedno mače, smatramo da je to najbolji korak koji smo učili. Kao i dijete zahtijeva mnogo pažnje i ljubavi, što joj neizmjerno uklanjamo. Morali smo se mnogo puta prilagođavati njoj, ali kad se neko tako zavoli, kao što mi volimo Maciku, ništa nije teško. Pustolovnog i znatiželjnog duha vrlo brzo se uklanjaju u našem načinu života.

Slika može sadržavati: mačka i van