NEIZMJERNA TUGA Potresna priča radnice Hitne pomoći

Priča radnice Hitne pomoći koja je pokrenula lavinu na Facebooku!

Radnica Hitne pomoći, Maja Paunović, postavila je potresan status na svom Facebook profilu o tome što je doživjela kada su pozvani u školu da pomognu 14-godišnjoj djevojčici, prenose regionalni mediji.

Kako kaže, zaposleni u Hitnoj pomoći svakodnevno se susreću s teškim stvarima, ali nije mogla suzdržati suze nakon poziva iz jedne kragujevačke osnovne škole jer se djevojčica onesvijestila na satu tjelesnog odgoja.

Njena priča je do sada podijeljena više od 2.300 puta, a javljaju se i ljudi koji žele pomoći.

Status radnice iz Hitne prenosimo u cijelosti:

“Ne pišem o poslu jer radeći u hitnoj službi svega ima osim lijepih stvari, tačnije ima ponekad, ali sve manje i rjeđe. Dnevna smjena, prvi teren – onesviještena djevojčica od 14 godina u Osnovnoj školi na satu tjelesnog. Rotirka, vožnja kroz crveno, preticanje automobila… stižemo za 4,5 minute na mjesto događaja.

Utrčavamo s kompletnom opremom, vidimo blijedu mršavicu koja sramešljivo sjedi na stolici i gricka makovnjaču. Drago nam je, bio je u pitanju kolaps, dobro da nije nešto gore. Provjerimo sve vitalne parametre, bolje je. Pitamo je za doručak, kaže da nije doručkovala, objašnjavamo da mora kada prvi čas ima tjelesni … i onda kreće priča, koja ubija i dovodi do pitanja: kada smo stigli do ponora?!

Djevojčici majka boluje od multiple skleroze, bila je učiteljica, sada je polupokretna, na stalnim terapijama i nije radno sposobna. Ima sestru od 12 godina. Otac ih je ostavio kada se majka razboljela i one su prepuštene same sebi. Usred zime u školi su bez jakne i u ljetnjoj odjeći. Djeca iz razreda skupljaju novac da im kupe doručak, odjeću, ali one nikad ne kukaju, nikad ne kažu da im je hladno, da su žedne, gladne. Sretne su što imaju majku i smatraju da trebaju otrpjeti i tako živjeti.

Pozivamo njenu mlađu sestru da bude uz nju jer se uplašila, da ima nekoga pored, sebi bliskog. Ulazi djevojčica od 12 godina na vrata, spušta se na koljena i počne je ljubiti i grliti sva uplakana, ponavljajući: “Bit će ti bolje, ne plaši se”.

Plaču obje, okrećem glavu u stranu, jer shvaćam da mi idu suze, plačem, gledam da me ne vide, sramota je zbog posla koji radim, priberem se, osmijehnem. Pitamo sestru je li jela, a ona kaže: “Neka, dobro je meni, nema veze, mogu ja da ne jedem, pomozite sestri”. Ugrizem se za usnu da mi ne krenu suze opet.

Socijalna služba, sve institucije, nisu smatrale potrebnim da pomognu ovoj porodici. Pitam se za što su ova djeca kriva: za bolest majke, za nesavjesnog oca ili za državu koja je neuređena toliko da za ovakve obitelji nitko ne brine?!

Možemo li ovako raditi s djecom, kao da ih imamo za bacanje, kakva će ta djeca biti kad odrastu?

Vozimo sestru do bolnice da bude koji dan na pedijatriji, mlađa je ispraća u suzama, a meni ostaje teret u grudima. Nema dalje, ovo je zlo. Koliko ovakvih porodica ima u Srbiji, koliko bolesnih majki i očeva, koliko gladne djece, a koliko tajkuna, političara koji uživaju u blagostanju baš uzimajući od ovakvih porodica?!”

Autor: (A. Vr.