Ne čini umjesto djeteta ono što može učiniti samo!!! Ako radite umjesto njega – vi ne marite za svoje dijete.

Poznati psiholog: “Nikada ne činite umjesto djeteta i stare osobe koje mogu učiniti sami!”

“Ne čini umjesto djeteta ono što može učiniti samo! Ako radite umjesto njega – vi ne marite za svoje dijete.

Postoji jedno pravilo koje se pokušavaju pridržavati dok su mi djeca bila mala, a ono glasi: Ne čini umjesto djeteta ono što može učiniti samo. Za pravilo je inače dosta zamorno, jer je potrebno nam je 15 sekundi da obučemo dvogodišnjaka, ali ako pustite dvogodišnjaka da se sam obuke… da se zaštitite na 15 minuta, ili pola sata, jurite ih po kući… haos! Ali ako im dopustite da se naučite sami obući, više ih ne morate oblačiti. Oni nauče raditi sami!

Isto radite je postavljanjem stola, sa svime što procijenite da djeca mogu učiniti sama. Kada roditelj razmišlja, “Ja toliko volim svoju dijetu da mu neću dati da se muči i radit ću sve umjesto njega”, takav roditelj ne mari za svoje dijete. Bolje je usvojiti stav: “Prestat ću raditi za tebe što je više stvari moguće, što je ranije moguće”. Isti princip važi u domovima za stare – ne činiti ništa umjesto starijih što oni sami nisu u stanju obaviti, jer im vrijeme uskraćuje osjećaj neovisnosti, snage, smisla. Isto je u svijetu biznisa – ukoliko ste dobar menadžer, sebe ćete učiniti suvišnim; da biste mogli raditi svoj posao, nećete raditi umjesto njih.

Ako mislite da će vaša šteta biti prihvaćena na sebe, znajte da ne možete zaštititi – ljude koje možemo samo OSNAŽITI. I to je to. Ne možete ih zaštititi, osnažite ih i onda će se oni sami čuvati. Ali, onda ih niste potrebni! Tako je, i to je podsvjesni patološki element nekih roditelja. Oni kao da poručuju, “Nikada me ne napuštaj! Ja ću činiti sve umjesto tebe, a ti samo nemoj nikada napustiti. Jer dijete onda ne nauči o životu ništa – pa ni kako da iz roditeljskog gnijezda ode.

O bebi se treba stopostotno brinuti; to majka i radi. Ali djeca i odrasli ljudi nisu bebe; dr. B. Peterson, klinički psiholog, profesor psihologije na Univerzitetu u Torontu (Kurir.rs)

 

Sine Aleksa, što bi voleo da budeš kad porasteš? Pilot, fudbaler? -Komunalni pandur!
-Što zaboga? Ništa ne radiš, zajebavaš ljude koji su pljunuli na ulici, beneficije, solidna plata, dobiješ kola neka, kad nahvataš pijane studentkinje da prave žurku u stanu oprostiš im za jedan usmeni. Na isti način učeni i beba na pijaci, al ne za usmeni nego za mladi sir i kajmaka … -Auuu … odma ću te dati u škole za to. Pametan si ti.
-Nema ćale škole za to, sa tim se rodiš.

Pitala učiteljica decu u školi zna li kako nastaju deca. Niko nije znao odgovor pa je rekao da pita roditelje. Došao mali Aleksa kući i pitao mamu kako nastaju deca, a ona je rekla od krompira.
Uzme Aleksa krompir u džepu i dođe sutra u školu. Pita učiteljica ponovo zna li iko kako nastaju deca i javi se mali Aleksa.- Reci Aleksa, kako? – Hočete da vam kažem ili da ga odmah izvadim?
– Nemoj, nemoj …. vidim ja da ti da znaš!

 

Jednog dana Aleksa uđe u restoran u pratnji ogromnog noja. Konobarica ih upita koja žele naručiti…
– Hamburger, pomfrit i kolu – a onda se okrene prema noju: – A ti? – Ja ću isto! – odgovori noj.
Nakon nekog vremena konobarica se vrati s narudžbom…  – Da bi bilo 750 dinara – reče.
Aleksa posegnu u džep i izvuče točno toliki iznos. Sljedeći dan Aleksa s nojem opet uđe u restoran i ponovno naruči: – Hamburger, pomfrit i kolu – a onda se okrenu prema noju: – A ti? – Ja ću isto! – odgovori noj.
Nakon nekog vremena konobarica se vrati s narudžbom… – To bi bilo 750 dinara – reče.
Aleksa posegnu u džep i izvuče točno toliki iznos.I tako je sve preraslo u rutinu… Prođe nekoliko dana…
Aleksa i ja, kao i obično, uđoše u restoran: – Uobičajeno? – upita konobarica. – Ne, danas je petak i užeću lignje, salatu i pivo – reče Aleksa… – Ja ću isto! – odgovori noj. Ubrzo, konobarica se vrati s narudžbom.
– Do bi bilo 870 dinara – reče. Aleksa posegnu u džep i izvuče točno toliki iznos… Ovoga puta konobarica nije mogla da odoli svoju radoznalosti i upita ga:
– Oprostite, ali kako da uvijek u džepu imate točno toliko novaca koliko iznosi račun?
A, on će joj: – Prije nekoliko godina čistio sam tavan i našao staru lampu. Protrljao sam iz nje izašao duh i rekao da će mi ispuniti dvije želje.Moja prva želja bila je da u džepu uvijek imam točno onoliko novca koliko mi treba da platio račun… i, želimo se ostvariti… svaki put kad nešto kupujem, u džepu se pojavi točno onoliko novca koliko mi treba…
– Pa, to je izvanredno! – uzviknu konobarica – Većina ljudi tražila bi pravo bogatstvo, ali vi ćete ovako biti bogati do kraja života! – Upravo tako, zatražim li litru mlijeka ili najskuplji automobil, uvijek ću moći platiti…
– A, zašto vas uvijek prati noj? Aleksa duboko uzdahnu i sjetno reče:
– E, tu je problem. Moja druga želja bila je da uz mene do kraja života bude pilence dugih nogu i velike guze, koje će se uvijek složiti sa svime što kažem !!