Koliko ste spremni da fotografski pamtite??!

Brojni velikani su navodno imali fotografsko pamćenje – od Leonarda da Vincija do Theodorea Roosevelta, a ta vještina vrlo je dobrodošla u procesu učenja, jer takvi ljudi mogu puno više toga zapamtiti od prosječnog čovjeka.

Ako želite provjeriti svoje pamćenje, učinite to uz pomoć popularnog Playbuzz testa. Usredotočite se na pamćenje crvenih točkica, a one s prve fotografije, kao i one s druge fotografije zajedno trebaju činiti jedno slovo abecede.

Fotografsko pamćenje još se naziva i eidetskim pamćenjem, a definira se kao sposobnost pojedinca u prisjećanju slika, zvukova ili raznih stvari s izvanrednom preciznošću i u velikoj količini. Riječ eidetsko znači “nešto što se odnosi na izvanredno iscrpno i razvidno pamćenje vizualnih prizora i slika” i dolazi od grčke riječi εἶδος (eidos), što se izravno može prevesti kao “viđen”.

Ako ste dobro zapamtili gdje se nalaze crvene točke, u vašem se mozgu trebalo formirati jedno slovo abecede. Većina trenutnih kontroverzi u vezi s fotografskim pamćenjem tiče se preširoke primjene tog naziva za gotovo bilo koji primjer izvanrednog pamćenja. Postojanje izvanrednih sposobnosti pamćenja dobro je dokumentirano i izgleda da je ishod kombinacije urođenih sposobnosti, naučene taktike i izvanrednih baza znanja (čovjek može više zapamtiti onoga što on razumije nego neke nepovezane informacije ili one koje nemaju značenje).

Pogledajte konačno rješenje:

U njemu se crvene točkice spajaju u slovo G.

 

Fotografsko ili eidetsko pamćenje (što je precizniji termin) obično se definira kao sposobnost pojedinca da se (pri)sjeti slikazvukova ili raznih stvari s izvanrednom preciznošću i u velikoj količini. Riječ eidetsko znači “nešto što se odnosi na izvanredno detaljno i jasno pamćenje vizuelnih prizora i slika” i dolazi od grčke riječi εἶδος (eidos), što se direktno može prevesti kao “viđen”.

Fotografsko pamćenje, posmatrano kod djece, predstavlja se sposobnošću pojedinca da proučava neku sliku 30 sekundi i zadrži gotovo savršeno fotografsko sjećanje na tu sliku u kratkom periodu nakon što slika bude uklonjena. Takvi “eidetičari” tvrde da “vide” sliku na praznom platnu jasno i savršeno detaljno kao da je ona još tu. Slično kao i druge vrste pamćenja, na jačinu prisjećanja može utjecati nekoliko faktora, kao što su trajanje i učestalost izloženosti podražaju, svjesno posmatranje, važnost toga što se pamti za dotičnu osobu i sl. Ta činjenica stoji u suprotnosti s općim pogrešnim tumačenjem ovog termina koje pretpostavlja stalno i potpuno prisjećanje svih događaja.

Neki ljudi koji općenito imaju dobro pamćenje tvrde kako imaju fotografsko pamćenje. Međutim, postoje izrazite razlike u načinu procesuiranja informacija kod ovih vrsta pamćenja. Ljudi koji imaju općenito dobro pamćenje često se koriste mnemotehnikom, tj. raznim tehnikama pamćenja (npr., dijeljenje neke ideje na prebrojive elemente) kako bi zapamtili informacije, dok onī s fotografskim pamćenjem pamte veoma specifične detalje, kao, npr., gdje je neko stajao, šta je neko nosio od odjeće itd. Oni se mogu sjetiti nekog događaja s većom detaljnošću, dok onī s drugačijim pamćenjem više pamte svakodnevne rutine nego specifične detalje koji su možda prekinuli rutinu. Ipak, ovaj proces obično je najočitiji kad se ljudi s fotografskim pamćenjem pokušavaju sjetiti takvih detalja.

Također, nije neobično da neki ljudi mogu doživjeti iskustvo “sporadičnog fotografskog pamćenja”, pri kojem veoma detaljno mogu opisati mnoštvo stvari. Međutim, u većini slučajeva ovakva sporadična iskustva fotografskog pamćenja nastaju nesvjesno.  Neki pojedinci s autizmom pokazuju izvanredno pamćenje, uključujući i one s poremećajima iz autističkog spektra, kao što je Aspergerov sindromAutistični savanti su rijetkost, ali baš oni pokazuju znakove spektakularnog pamćenja. Međutim, većina osoba kojima je dijagnosticiran autizam nemaju fotografsko pamćenje. Sinestezija se također posmatra kao povećanje auditivnog pamćenja, ali samo za one informacije koje izazivaju sinestezijsku reakciju. Ipak, kod nekih sinestetičara otkriveno je da imaju oštriji osjećaj za “savršenu boju” od normalnog, koji im pomaže da gotovo savršeno uspoređuju nijanse boja nakon jednog dužeg perioda, i to bez prateće sinestezijske reakcije.

Većina trenutnih kontroverzi u vezi s fotografskim pamćenjem tiče se preširoke primjene tog termina za gotovo bilo koji primjer izvanrednog pamćenja. Postojanje izvanrednih sposobnosti pamćenja dobro je dokumentirano i izgleda da je rezultat kombinacije urođenih sposobnosti, naučene taktike i izvanrednih baza znanja (čovjek može više zapamtiti onoga što on razumije nego neke nepovezane informacije ili one koje nemaju značenje). Tehnički, ipak, fotografsko pamćenje predstavlja pamćenje nekog osjetilnog događaja s tolikom tačnošću kao da ta osoba i dalje gleda ili sluša originalni objekt ili događaj. Skoro sve tvrdnje o nečijem fotografskom pamćenju spadaju prilično izvan ove uske definicije. Neke novije studije sugeriraju da možda postoji nekoliko rijetkih pojedinaca koji imaju sposobnost fotografskog pamćenja u ograničenoj količini. Za to se pamćenje teoretizira da je ustvari “neprocesuirano” osjetilno pamćenje nedovoljno obrađenih osjetilnih događaja (npr., “sirove” slike lišavaju nas dodatnog, obično automatskog, perceptivnog procesuiranja koje se kod normalnog pamćenja neodvojivo “kači” za slikovnu informaciju o identitetu i značenju objekta). Međutim, izgleda da su dokumentirane eidetske sposobnosti daleko više ograničene i daleko rjeđe nego što se to popularno zamišlja