Ko onda krši zakon??- Ustavni sud odlučio: Nema kazni zbog maski i policijskog sata

Daljnjeg kažnjavanja nema sve dok se država ne vrati u legitimitet i okvire ljudskih prava i slobode. Svi oni koji su kažnjeni na osnovi mjera kriznih štabova imali su pravo da vrate novac

koji su platili na ime novčanih kazni jer su kazne, očito, bile osnovane na neustavnim akcijama.

Najnovija odluka Ustavnog suda BiH pod brojem AP-3683/20 još je jednom pokazana da je Bosna i Hercegovina daleko od Europske zajednice demokratskih država i naroda.

Ovaj zaključak nije donosim zbog toga što su obavezno nošenje maski za uši i policijski sat proglašeni neustavnim, već zbog razloga koji su osnov za utvrđivanje neustavnosti.

Naime, Ustavni sud BiH zaključio je bh. država koja je sklona zadirati u neka od nesjetnih ljudskih prava – pravo na slobodu kretanja i pravo na privatnost – bez da se prokaže vrlo bitna, nezaobilazna procedura rasprave unutar demokratskih foruma koji imaju legitimitet građana da tako nešto rade: ograničavaju građanima osnovna prava i slobode.

 

Napamet odlučivanje

Drugim riječima, očito je da se u BIH može desiti da nikome u državnom lancu odlučivanja ne padne na pamet da se imenuje takvo osjetljivih restriktivnih mjera,

koje zahtijevaju najveći mogući balans nužnosti i javnog interesa, s jedne strane, te uvažavanja ljudskih prava, s druge strane, zahtijeva jasan, aktuelan i transparentan zakonski osnov.

Da, to je šokantno!, Piše  Politički.ba

Da bih plastično objasnio čitaocima šta želim reći, navest ću jedan hipotetički slučaj. Zamislimo da neki upravni organ u BiH pokuša da izreče smrtnu kaznu nekom prekršencu određenog zakona.

Zamislimo da takva odluka nekažnjeno prođe sve dok Ustavni sud BiH to ne proglasi neustavnim. Naravno, na ovakav banalan plastični primjer, primjerice, svaki bi reagirao jer u

BiH ipak postoji svijest o tome da jedan upravni organ, bez zakona, ne može izricati smrtnu kaznu.

Međutim, u demokratskoj Europi, svijest o državi, njeni ulozi, o građanima, i njihovim pravima i obavezama, otišla je onoliko daleko naspram koliko su te države danas razvijene od BiH u bilo kojem drugom smislu.

U takvim državama je kod gađana odavno prisutna svijest o tome da restriktivne mjere obaveznog nošenja maski za uši i uvođenje zabrane kretanja predstavljaju strašni atak na
ljudska prava i, upravo zbog toga, zahtijevaju demokratsku raspravu najvišeg zakonodavnog tijela uz uvažavanje javnog mnijenja zasnovanih na
aktivnostima i mišljenjima svih aktera: mediji, akademija, nevladinih organizacija, nezavisnih intelektualaca, eksperata i, naravno, građana.

Prema tome, opravdano moramo pitati gdje smo mi, šta smo mi i kako mi to živimo kada se može desiti da nam po proteku mjeseci i mjeseci nakon pojave pandemije neki krizni štab koji čini par slučajno zatečenih ljudi na nekim pozicijama odluče otvoriti cijelu bh. naciju ili ih natjerati da nos masku.

Parlamenti šute, opozicija i pozicije ne igraju svoju ulogu, ne pita se javnost, nevladine organizacije troše novac na studije koje su iste sebi svrhe ili za liječenje posljedica tako

nametnutih mjera kod najugroženijih dijelova stanovništva. Totalni kolaps države i apsolutno zatajenje društva.

Zbog svega toga, još jednom sam sretan što imamo naš Ustavni sud BiH.

Još jednom sam uvjeren da se na horizontima pravne države, ipak, nalazi jedna institucija koja sprječava i zaustavlja bizarne pojave postratne, tranzicijske, desekularizirane, neprosvijećene i nesvjesne etno-nacionalne BiH.

 

Velika vrijednost

I, svaki put, kada ne vidim, ne čujem, ne osjetim tu demokratiju i pravnu državu, od ulice do parlamenta, obrađujem taj Ustavni sud BiH i saopćimo nam da smo, ipak, živi, ​​koliko-toliko.

Naravno, Odluka Ustavnog suda BiH vrijedna je i bitna za konkretna prava građana. Daljnjeg kažnjavanja nema sve dok se država ne vrati u legitimitet i okvire ljudskih prava i slobode.

Svi oni koji su kažnjeni na osnovi mjera kriznih štabova imali su pravo da vrate novac koji su platili na ime novčanih kazni jer su kazne, očito, bile zasnovane na neustavnim akcijama.

Naravno, svako se mora koristiti zakonom predviđenom procedurom, a što su naši zakoni poznati.

Naime, većina postupaka poznaje institut tzv. ponavljanje postupka na osnovu novih činjenica, a odluka Ustavnog suda BIH i proglašenje neustavnim mjerama kriznih štabova jesu nove činjenice.

Tako ćemo ispraviti greške i nepravdu koja se desila mnogim našim sugrađanima.

Ali, kada ćemo probuditi svijest o tome šta je država i šta smo mi, građani koji zajedno čine druto, političku nužnost koja stoji naspram države?

Kada ćemo postati svjesni koliko smo nesvjesni? Ovo je mnogo bitnije pitanje od onog prvog, konkretnog, kojeg je Ustavni sud BiH riješio.

Jer, Ustavni sud BiH riješio je samo jednu posljedicu naših dugotrajnih, velikih bolesti.

Kada odemo u neku razvijenu demokratsku europsku državu možemo primijetiti koliko su oni razvijeni, a koliko smo mi nerazvijeni.

Međutim, da li smo svjesni da to što opažamo u materijalnom svijetu ne predstavlja ništa više posljedice stanja duha i intelekta tih država i društava.

Da li smo svjesni da se svijest razvija, a posljedica tog razvoja odražava se u onom opipljivom, materijalnom svijetu. Nismo toga svjesnog i, na žalost,

tu nam ni Ustavni sud BiH ne može pomoći, mada je naša svijest trebala davno neustavnom proglasiti.

(Politički.ba) Autor:  dr. Med