Ko je bolji pas ili čovjek??

Čovek je uputo pismo jednom malom hotelu na primorju Grčke, koji je nameravao da poseti tokom odmora. Pismo je glasilo:

Veoma bih voleo da sa sobom povedem i svog psa. On je veoma negovan i lepo vaspitan pas. Da li ste spremni da mi dopustite da noću spava u mojoj sobi?”

Ubrzo je od vlasnika hotela dobio odgovor u kome kaže:

“Vodim ovaj hotel već dugi niz godina. Za sve to vreme, nikada mi nijedan pas nije ukrao peškir, posteljinu, srebrno posuđe, niti sliku sa zida.

Nikada nijednog psa nisam morao da izbacujem iz hotela zato što je pijan ili se ne ponaša pristojno.

Nikada mi se nije desilo da pas pobegne, a da ne plati hotelski račun.

Prema tome, Vaš pas je stvarno dobrodošao u moj hotel. A, ako Vaš pas garantuje za Vas, i Vi ste isto tako dobrodošli”.  izvor: balkanpress.com

 

Najstariji sigurno potvrđeni arheološki nalazi psa potječu iz Evrope a stari su oko 15 000 godina – prema tome, pas je prva domesticirana životinja i prvi kućni ljubimac, a time i naš najstariji prijatelj.

Najraniji prikazi pasa stari su oko 8-9000 godina i potiču s Bliskog istoka, a na najstarijim zidnim freskama iz faraonskog Egipta možemo čak raspoznati i pojedine pasmine pasa, što ukazuje na to da je čovjek dosta brzo shvatio kako određeni tipovi pasa imaju talent za ovu ili onu aktivnost – bio to lov, čuvanje posjeda ili – maženje. Da, zacijelo smo imali puno koristi od pasa – možda im čak dugujemo vlastiti opstanak, no nismo im ostali dužni: psi su jedna od najrasprostranjenijih životinja na planeti – ima ih oko 400 milijuna, točno oko 1000 puta više nego njihovog pretka – vuka, koji je na rubu izumiranja. Danas ne postoji narod, država niti pleme koje ne živi s psima.

Naravno, u ranijim je vremenima pas bio prije svega radna životinja, no dolaskom industrijalizacije i urbanizacije raste njegova uloga kućnog ljubimca i družbenika kakvoga poznajemo u 21. stoljeću. Brojna su naučna istraživanja pokazala da život sa psom doprinosi i psihičkom i fizičkom zdravlju ljudi i tako bitno poboljšava njegovu kvalitetu (i života i psa :)). U današnjem društvu psi sve više dobivaju na važnosti, pa ih sve veći broj ljudi smatra i članovima obitelji – naravno da takav status za sobom povlači i ogromnu industriju hrane, lijekova i opreme za pse, itd. Međutim, iako mnogi psi danas žive bolje nego ikada prije, još uvijek nema dovoljno zakona koji bi ih zaštitili. Od koga? Pa od nas, njihovih najboljih prijatelja.

Uzgoj i trgovina psima je slabo do nikako regulirana, ilegalna trgovina štencima i „štanceraj“ cvjetaju – pogotovo kod nas i u istočnoj Europi, odakle se psi prodaju u bogatiju zapadnu Europu – gdje su zakoni o držanju pasa sve restriktivniji. Pa tako u mnogim državama slijedom zabrane držanja određene pasmine poput Američkih Staffordskih terijera, Tosa Inu ili našeg tornjaka – psi bivaju napušteni i usmrćivani usmrćeni samo na osnovu pripadnosti zabranjenim, opasnim pasminama.

Istovremeno, mnoge pasmine pate od deformacija ili nasljednih bolesti koje bi se dale izbjeći novim smjernicama u uzgoju – tako Engleski buldozi doslovno jedva dišu i rađaju se isključivo carskim rezom dok Dobermani i Cavalier King Charles španijeli sve češće umiru od urođenih srčanih mana, itd. Međutim, iako bi se ukrštanjem s nekim drugim pasminama uveo tzv. hibridni vigor, odnosno povećao genetski bazen, uzgajivači ne žele izgubiti novce i vrijeme na križance koje bi time dobili…

Ukratko, psi 21. stoljeća postaju naše emotivne igračke – žrtve ekstremnog uzgoja, predebeli od pogrešnog načina iskazivanja ljubavi i bolesni od istih civilizacijskih bolesti kao i mi, dok oni koji nisu bili te sreće stradavaju na ulici, iza rešetaka šinteraja, provode živote u kavezima skloništa ili na kratkom lancu čuvajući dvorišta… Izgleda da nema puno ljudi koji su indiferentni prema psima – jedni ih se boje i mrze ih, drugi ih vole poput ljudi (pa i više), sahranjuju ih i (naravno) žaluju za njima.  No jedno je sigurno – psi su uz nas već barem 15 000 godina, jednako pouzdani kao što su bili dok smo zajedno čučali oko vatre u pećinama.