Kako sam prestao biti “poseban ekonomski interes'”Hrvatske

Turistički radnici u Dubrovniku dočekali su vijest hrvatskih vlasti kao nagovještaj potpune propasti ostatka sezone.

“Da vidimo što imamo ovdje”, ljubazno se nasmiješio granični policajac Hrvatske na živopisnom graničnom prelazu još živopisnijeg imena – Čepikuće.

“Sve”, odgovorih u nekoj vrsti trijumfalnog raspoloženja, pružajući poredane dokumente: vaučer hotela, potvrdu rezervacije,

odobrenje Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske, dva pasoša i saobraćajnu dozvolu.

Za minut – dva završi sve potrebne procedure unošenja u sistem i uz šeretski smiješak pozdravi:

“Sretan put i ugodan boravak, gospodine! Vi ste osoba od prvorazrednog ekonomskog interesa za Republiku Hrvatsku.”

Dodadoh gas i smijući se okrenuh se mojoj saputnici, koja je u toj ulozi ne samo na ovom putovanju, nego i u životu:

“Jesi li čula – ko bi rekao da ćemo nas dvoje dogurati do toga da budemo od posebnog ekonomskog interesa za jednu državu članicu Evropske Unije.”

 

Nismo stigli ni da se sasvim raspakujemo, da provedemo koji sat u moru i pošteno se naspavamo u pitomoj uvali

na dubrovačkom poluotoku Lapadu, a kamoli da uživamo u tom “posebnom statusu za Republiku Hrvatsku”,

a stiže nas nova vijest – za sve građane Bosne i Hercegovine, koji namjeravaju ući u Hrvatsku,

zbog narušene epidemiološke situacije obavezna je dvosedmična samoizolacija!

“Eto ga, sad možemo ključ u bravu”, ogorčeno govori šef sale hotela u kojem smo odsjeli, “mi smo ovih posljednjih sedmica

doslovno živjeli od vas Bosanaca. U cijelom hotelu imamo samo jednu porodicu iz Daruvara, dvije iz Njemačke i po jednu iz

Slovenije i Češke, sve ostalo su Bosanci. Sad kad ni njih više ne bude, ko će nam doći?”,

pita se ovaj iskusni turistički radnik, ne videći neki izlaz.

 

Doista, u parku hotela mogu se vidjeti samo automobili sa registarskim oznakama Bosne i Hercegovine.

Na polupraznim plažama dozivaju se djeca; Edin, Irma, Iman, Ana, Haris, Darija, Faruk – uglavnom sa sarajevskog asfalta,

presretni što im se pružila prilika da uživaju u čarima mora.

U restoranima i kafićima tipični bosanski govor, priča se o povećanju broja zaraženih u Bosni i Hercegovini,

o uobičajenim političkim temama sa bosanskohercegovačkih prostora, komentarišu se vijesti i emisije medija iz Bosne i Hercegovine,

baš kao da u tim ugostiteljskim objektima nema nikoga osim Bosanaca i Hercegovaca, kao da nema čak ni domaćih stanovnika.

 

Dubrovnik je gotovo prazan, mnogi hoteli uopšte nisu ni otvoreni, u restoranima tek poneki gost,

a ugostitelji uvijek skupog Dubrovnika, bar oni u većini otvorenih restorana, nude popuste i do 50 posto.

Ko pamti Dubrovnik iz ne tako davne prošlosti, prepao bi se onoga što se može vidjeti unutar zidina Starog Grada

– na Stradunu gotovo nikoga, u drugim ulicama u tom istorijskom dijelu Dubrovnika trči – trči, pa čovjek.

Nigdje stranaca koji u ovo doba godine preplave dubrovačke znamenitosti, ne može se čuti nikakav strani jezik,

dozivaju se samo rijetki domaći vlasnici trgovina, koji su otvorili svoje radnje ne nadajući se bogzna čemu, i Bosanci

– jedini koji u eri korone ovdje spašavaju obraz turističke populacije.

Izvor: Al Jazeera