Kako djeci postaviti jasne granice bez grubosti,

Dječje “neću” je način na koji djeca uče kako postati svoji. To je način na koji mapiraju granice sebe i granice svijeta oko njih. Djeci, pa onda i tinejdžerima, potrebno je da odbace sva naučena uvjerenja kako bi svatko od njih ponovno revidirao i stvorio vlastite stavove.

Mnogi roditelji suočeni su svakodnevno s različitim dječjim guranjem granica, moljakanjem, inzistiranjem na još crtića, videoigrica, slatkiša i igračaka. Bune se protiv pravila i mnogo stvari, svakodnevno su na tapeti pregovaranja i diskutiranja. Djeca u svom razvoju moraju gurati da bi spoznali gdje je doista granica, da bi shvatili što je u redu, a što nije. To je naporan i zahtjevan proces za roditelje. Često nam se čini da djeca to namjerno i nepotrebno rade. Nebrojeno puta sam od mama čula: “Oni me maltretiraju, bezobrazni su i neposlušni”.
I bezbroj puta sam i sama bila pred istim pitanjem: “Radi li mi moj sin nešto namjerno, provocira li me iz zabave ili se ipak radi o nečem drugom?”

Granice su nužne

Ako krenemo postupno razumjeti dječji svijet otkrit ćemo odgovore na ova pitanja i znati kako se nositi s vlastitom djecom. Postavljanje jasnih granica nužno je u odnosu kojeg stvaramo s djetetom, koje god dobi bilo. Djeca u svakom trenutku trebaju osjećaj da postoji netko veći, sposobniji i razumniji od njih tko može valorizirati problem ili situaciju u kojoj se nalaze te naći rješenje, premda ga oni ne vide u tom trenutku. Isto tako roditelji trebaju dijete uključiti u ovaj kompleksan proces kako bi dugoročno opremili svoje dijete da se ono samo zna snaći u različitim situacijama te da s jasnoćom postupno gradi svoje mišljenje i stavove. Djeca će u ovom procesu prolaziti svoje emocionalne bure upravo zbog jasnih granica, no time im pomažemo da se nauče nositi s frustracijom, odgoditi svoju potrebu i znati da su uvažavani i voljeni, ali ujedno da nisu “centar svijeta”.

Poštovanje umjesto straha

Djeca se rađaju s osjećajem potpune neodvojivosti od svoje majke. Dijete i majka su jedno u emocionalnom životu bebe. Prvo odvajanje, odnosno, prvi pubertet kojim se dijete počinje osjećati kao individua, a majku više “ne osjeća” kao neodvojivi dio sebe, događa se upravo s prvim “neću”. Stoga je dječje “neću” način na koji djeca uče kako postati svoji, sa svojim stavovima, odnosno, kako postati samostalne osobe. To je način na koji mapiraju granice sebe i granice svijeta oko njih. Djeci, pa onda i tinejdžerima, potrebno je da odbace sva naučena uvjerenja kako bi svatko od njih ponovno revidirao i stvorio vlastite stavove.

Kada niti razumijemo, niti prihvaćamo dječje “neću”, učimo dijete da nema osobnu moć i da granice koje postavlja sa svojim “neću” nisu važne.

Važan je dio prihvaćati djetetovo mišljenje i potvrditi ga u svim stvarima koje nisu od životne važnosti. Ako dijete želi ići obučeno u vrtić kao lavić ili superjunak ili s poderanim čarapama to je sasvim u redu i tu su zahtjevi za izmjenama suvišni, no ako hoće gurati ruku u utičnicu ili pretrčavati cestu – tu granice trebaju biti jasne i čvrste. Ako roditelji dopuste djeci da budu svoji, ali uz to i sigurni, djeca će ih poštovati i vjerovati njihovom sudu. Isto tako trebamo jasno znati koji je razvojni kapacitet djeteta i da li naše dijete ima sposobnost obaviti neki zadatak. Ne možemo očekivati od četverogodišnjaka da pospremi svoju sobu, ali naravno da možemo od četrnaestogodišnjaka. Postupno uvođenje obaveza vezanih za zajedničko kućanstvo i malih zadataka za djecu stavlja ih u položaj aktivnog, ravnopravnog člana obitelji – time ih potvrđujemo kao sposobne i dajemo im realne odgovornosti.

Jasnoća, dosljednost i nježnost su temelji donosa s djetetom

Dijete ne treba blaziranu i lažno nasmiješenu osobu, već roditelja koji reagira prirodno i stvarno. Posve je u redu da smo u odnosu s djetetom tužni, i ljuti, i u strahu, i radosni, i mirni… kako god prirodno reagiramo dok god smo konstruktivni. Dijete osjeti kada reagiramo lažno, kada osjećamo i mislimo jedno, a govorimo drugo. Tada dijete postane zbunjeno i dobiva dvostruke poruke. Stoga je primjereno, ako smo ljuti da to jasno i direktno komuniciramo.

Konstruktivna je ljutnja jasna i mirna, govori što nam nije prihvatljivo i što bi voljeli da dijete napravi. Takvim pristupom možemo objasniti i zašto nam nešto nije u redu te pomoći djetetu da postupno shvati o čemu se radi. Svjestan roditelj ne traži odgovore izvan roditeljskog odnosa, već ih propitivanjem pronalazi u odnosu s djetetom. Isto tako, on prepoznaje svoje kvalitete i ograničenja te traži podršku i pomoć kada mu treba jer ne možemo i ne trebamo sve sami.

Roditelji trebaju biti nježni sa sobom jer su i oni samo ljudi. Svatko ponekad izgube strpljenje. To ne znači da je vikanje opravdano, ali iz tog iskustva i roditelj i dijete uče. Bitno je da roditelj, za početak, popravi odnos koji je narušio vikanjem i to jednostavnom isprikom: “Žao mi je i pogriješio/la sam… nisam trebala vikati na tebe, ali i dalje nije u redu da ti ovo ili ono radiš”. Tako dijete uči da ne mora biti savršeno, da je u redu imati granicu i da je u redu ispričati se. Zadatak roditelja je da shvate kada viču i zašto to rade te ako se vikanje ponavlja da “pogledaju” gdje ne preuzimaju odgovornost i gdje nemaju kapacitet biti smireni i zatim postupno otkriju zašto. Trebamo izražavati ljutnju, ali na smiren, jasan i konstruktivan način te jasno djetetu dati do znanja da neki oblik ponašanja nije u redu, ali bez kritiziranja osobnosti djeteta. IZVOR: Roditelji.hr