Jeste li ikada razmišljali koliko je vaš mozak snažan??

Mozak je najsloženiji ljudski organ. Ne samo da je zadužen za upravljanje osnovnim životnim funkcijama, poput disanja, kretanja i rada organa, već je sposoban i za složene procese razmišljanja, memorije i kontrole ponašanja i emocija.

Usprkos njegovoj važnosti, često nismo ni svjesni koliko je zaista snažan. Ovih pet nevjerojatnih podataka o ljudskom mozgu pomoći će vam da ga bolje upoznate.

Uvijek je aktivan

Vaš mozak radi čak i kada spavate. Podijeljen je u režnjeve i svaki je odgovoran za određenu funkciju. Frontalni režanj vezan je za kognitivne procese, poput rezoniranja, učenja, kreativnosti, pažnje i kontrole mišića koji omogućuju kretanje i govor. Ovaj dio mozga također nam pomaže da budimo sjećanja i da upravljamo osjećajima i ponašanjem.

Parijetalni režanj zadužen je za senzornu i numeričku obradu, kao i vizualno-prostornu inteligenciju, koja je potrebna za pokret, opažanje dubine i orijentaciju. Temporalni režnjevi primaju zvučne informacije, uključujući i ljudski govor, a uključeni su i u proces memorije. Okcipitalni režanj uključen je u vizualnu obradu i obrazovanje slike koju bilježimo svojim očima.

Znanstvenici su u stanju skeniranjem promatrati koji dijelovi mozga su aktivniji ovisno o tome gdje je povećan dotok krvi. Povišena razina kisika se doprema u onaj dio mozga koji je u danom trenutku potreban da se izvrši neka radnja.

Neprestano prima informacije

Postoje dva kanala kojima mozak upravlja informacijama – senzorni i motorni. Često nismo svjesni da naš mozak neprestano obrađuje podatke, a to se događa u dijelu zaduženom za obradu podsvjesnih informacija. Mozak u svakom trenutku očitava položaj naših mišića i zglobova, iako mi to ne primjećujemo sve dok ne poželimo promijeniti položaj ili nam je neugodno.

Motorne informacije odnose se na svojevoljne radnje, kada, na primjer, želimo podignuti nešto, i na nevoljne radnje, poput disanja ili mišića koji pokreću hranu kroz gastrointestinalni sistem.

Petina krvi ide u mozak

Moždane funkcije počivaju na dotoku kisika u krvi. Između 15 i 20 posto krvi odlazi u mozak, dok je srce u mirovanju, ovisno o činiteljima poput starosti, spola i kilaže. Čak 14 ml krvi po otkucaju se srca, u prosjeku, isporučuje u mozak odraslog muškarca. Desna hemisfera mozga upravlja lijevom stranom tijela i obrnuto. Znanstvena istraživanja pokazala su da moždani udar u većini slučajeva pogađa lijevu hemisferu mozga, navodi Science Alert.

Operacija mozga je bezbolna

Vjerovali ili ne, pacijenti su najčešće budni tijekom operacije mozga. Kada je riječ o zahvatu nad dijelovima mozga zaduženim za govor, pokret i vid, pacijent se uspavljuje, a potom budi kako bi se ispitale moždane funkcije tijekom trajanja operacije.

Iznenađujuće je da je operacija bezbolna jer sam mozak ne posjeduje receptore bola. Važno je napomenuti da je bolno zacjeljenje kože, lubanje i moždane ovojnice. Ovisno o brojnim faktorima, pacijentu se može dati lokalna ili opća anestezija pri operaciji.

Povreda mozga može nam promijeniti osobnost

Jedan od prvih primjera koliko povreda mozga utječe na mentalni sklop osobe jest Amerikanac po imenu Phineas Gage iz 19. stoljeća. Naime, Gage je doživio nesreću na poslu kada mu se metalna šipka zabila u lubanju, oštetivši mu frontalni režanj. To ga je učinilo djetinjastim, neljubaznim i naprasitim te su na temelju njegovog slučaja znanstvenici uvidjeli da oštećenje ovog dijela mozga izaziva vidne promjene nečije osobnosti.

Također je poznato da ljudi koji izgube vid uslijed povrede okcipitalnog režnja zadržavaju funkciju takozvanog “slijepog vida”, što nam govori da se ne obrađuju sve vizualne informacije u ovom režnju. Neke osobe tvrde da su, čak, u stanju vidjeti osjećaje. Sve ovo ide u prilog visokoj razini povezanosti između funkcija našeg mozga. Izvor: Znanost

 

BONUS:

Uistinu je fascinantno koliko medicinskih mitova okružuje praktički svaki organ našeg tijela, a pogotovo se to odnosi na mozak koji iz nekog razloga ponajviše fascinira laike i pseudoznanstvenike koji takve mitove produciraju.

„Jedan od mojih najomiljenijih mitova jest ideja da ljudi koriste samo 10% svog mozga“, piše psihologinja Claudia Hammond u svojoj kolumni za BBC. Ovaj mit zapravo je prilično intrigantan budući da indirektno sugerira kako bi ljudi u budućnosti mogli postati neusporedivo pametniji, kreativniji i uspješniji.

Samo kad bi pronašli način da aktiviraju 90% mozga koji, navodno, sada samo postoje, potpuno neiskorišteni. Istini za volju, ovaj mit mogao bi nas kao rasu inspirirati da se dodatno potrudimo kako bismo ostvarili svoje potencijale, no tu otprilike počinje i prestaje njegova korisnost.

Kako bi pobliže analizirali ovaj mit, prije svega si trebamo postaviti jedno pitanje – 10% čega trenutno koristimo? Ukoliko se radi o 10% pojedinih moždanih režnjeva, onda je ovaj mit prilično jednostavno „srušiti“.

Naime, neuroznanstvenici koristeći tehniku funkcionalne magnetske rezonancije mogu osobu doslovno „provući“ kroz magnetski skener i zabilježiti koje regije u mozgu se aktiviraju kada razmišljaju o nečem ili kada izvršavaju određene radnje.

Koristeći ovu tehniku, znanstvenici su otkrili da relativno jednostavne akcije poput stiska ruke ili izgovaranja nekoliko riječi zahtijevaju aktivnost mnogo više od 10% pojedinih dijelova mozga.

Dakle, mnogo više od naših maksimalnih mogućnosti koje pretpostavlja urbani mit s početka priče. Čak i kad svjesno ne obavljamo apsolutno nikakvu radnju, naš mozak je zapravo prilično zaposlen – bilo da kontrolira disanje i srčani ritam ili u „radnoj memoriji“ zadržava popis vaše to-do liste.

No, moguće je da se mit zapravo odnosi na 10% ukupnog broja moždanih stanica. Ako je tako, opet imamo loše vijesti za ljubitelje mitova – ni ta priča ne drži vodu. Svaki put kad neka od naših živčanih stanica prestane ispunjavati svoju funkciju, ona ili degenerira i odumire ili ju jednostavno „koloniziraju“ okolne stanice.

Famozni podatak o 10% iskorištenog mozga spominje se u predgovoru bestselera Dalea Carnegiea „How to Win Friends and Influence People“  iz 1936. godine, a ponekad ljudi govore da je Albert Einstein osobno procijenio konkretan postotak.

No, profesor Della Sala dao si je truda i pokušao pronaći točan izvor, ali čak i najbolji poznavatelji lika i djela Alberta Einsteina nisu mogli u svojim arhivima pronaći apsolutno nikakav dokaz da je slavni fizičar ikada napisao ili izgovorio tezu o 10% mozga koje ljudi koriste. Prema trenutno raspoloživim dokazima, podatak da je Albert Einstein autor ove veoma raširene hipoteze, vjerojatno također izmišljen.

Istini za volju, postoje dva (znanstvena) fenomena koja su mogla utjecati na pojavu famoznog podatka o 10%. Devet desetina stanica u mozgu su takozvane glijalne stanice. One su zapravo svojevrsna podrška, bijela tvar koja omogućava optimalno funkcioniranje preostalih 10% moždanih stanica – neurona. Kao što je poznato, neuroni tvore tzv. sivu tvar koja nam, jednostavnim riječima, omogućava da mislimo.

Dakle, moguće je da su ljudi čuli ovaj podatak i pretpostavili kako bi mogli „natjerati“ i glijalne moždane stanice da sudjeluju u procesu razmišljanja. Naravno, ovo je samo po sebi suluda ideja budući da je bijela tvar u potpunosti drugačijeg sastava od sive tvari. Jednostavno ne postoji način da bi se glijalne stanice odjednom mogle transformirati u neurone i tako naše mozgove učiniti 90% efikasnijima i bržima.

Ipak, kod određene (iznimno rijetke) grupe ljudi snimke moždanih aktivnosti otkrivaju nešto prilično neobično. Sredinom 1980. godine jedan britanski pedijatar nazvao je neuroznanstvenika Johna Lorbera i obavijestio ga kako trenutno liječi pacijenta koji jedva da je imao moždanog tkiva, a ipak je funkcionirao gotovo normalno. Ovo nam, jasna stvar, ne dokazuje da glijalne stanice u našim mozgovima mogu postati neuroni, ali zorno svjedoči o činjenici kako se ljudi mogu prilagoditi uistinu nevjerojatnim okolnostima.

Za kraj, potrebno je naglasiti kako sve ovo navedeno ne znači da su ljudi zauvijek limitirani s 10% neurona te da se u tom pogledu ne može očekivati nikakav napredak. Naravno, izgledno je kako u skorije vrijeme postotak neurona u našem mozgu neće rasti, ali to ne znači da nećemo napredovati.

Napretkom tehnologije ljudi svakodnevno uče i otkrivaju nove stvari. Danas otkrivamo sve više dokaza o tome kako sposobnost učenja može izazvati određene promjene u našem mozgu. Ali ne u smislu da se on povećava obujmom, već tako što stvaramo nove veze među živčanim stanicama i gubimo stare veze koje nam više nisu potrebne.

Na ovaj način mozak se uvijek može „reprogramirati“ da uči i razumijeva nove i kompliciranije stvari te nam na taj način osigurava stalan napredak.

Činjenica da mit o tek malenoj proporciji mozga koju koristimo nije točan vjerojatno će razočarati neke ljude. Taj postotak je jednostavno toliko nizak da otvara masivan potencijal i garantira nam razvitak neslućenih mogućnosti jednom kada naučimo koristiti preostalih 90%. Svi mi dijelimo istu želju da postanemo bolji, pametniji i kreativniji.

Dobra vijest je da to uistinu i možemo postati, ali samo ako se potrudimo. Pronalazak kraćeg puta otkrivanjem čarobnog lijeka za funkcioniranje dijela mozga kojeg (navodno) ne koristimo, naprosto nije način na koji ćemo postati ono čemu stremimo.