Doktorica Dušica, heroina bitke za ranjenike

Rođena Beograđanka imala je početkom ‘92. svijet pod nogama i tako stručna i harizmatična trebala je samo napustiti Goražde i taj svijet na koji se spremala izručiti kiša zla.

Tri čovjeka na nosilima iznose lijepu mladu ženu iz goraždanske bolnice. Žena je okupana krvlju. Teško ranjena, bori se za zrak, zadnjim trzajima guta pljuvačku i gubi svijest.

Nešto kasnije, umire. Sa njom umire i nerođen plod njene utrobe, dijete u stomaku. U šestom mjesecu trudnoće, granata zla odnosi njen život i život nerođenog djeteta.

Žena je doktorica Dušanka – Dušica Vujasić i rođena je Beograđanka.

E ta žena, jedna je od heroina odbrane Bosne i Hercegovine za vrijeme agresije. Dušica je po profesiji stomatološkinja. Došla je u Goražde 1983. godine sa suprugom Zvonkom.

Dobila je posao u bolnici početkom 1984. godine. I tu je ostala do smrti.

 

Čudesna harizma doktorice Vujasić

A za Dušicu ljudi koji su je poznavali ne samo da imaju kurtoazne riječi hvale, svi oni govore o čudesnoj harizmi koju je posjedovala. I to je ono nešto nadnaravno, nešto posebno,

nešto nestvarno, nešto što izdvaja one posebne od običnog puka. I mogla je Dušanka Vujasić otići iz Goražda, o da! Mogla je neokrznuto proći u ratu, itekako!

Mogla se vratiti roditeljima u Beograd. Ova rođena Beograđanka imala je početkom ‘92. svijet pod nogama, i tako stručna i harizmatična, trebala je samo napustiti grad na Drini i

Bosnu ratnu i sav taj svijet na koji se spremala izručiti kiša zla velikosrpske politike.

Ali, ne! Jednom prilikom kazala je novinarima, a to biješe na početku rata:

“Ovde sam, pre svega, zbog pacijenata i ljudi ovoga grada. I drago mi je što sam sa njima i što mogu pomoći ljudima u svakom pogledu, i kao stomatolog, i u drugim domenima.

Ostaću sa njima. Bilo je prilike da sam mogla otići iz ovog grada, i sada ima mogućnosti za to, ali želim biti sa njima.“

A onda je uslijedila blokada grada. Onda je uslijedilo dešavanje tog nepatvorenog zla, koje je progovaralo granatama, snajperskim mecima, udarima VBR-a…

Bilo je to zlo koje je glađu i žeđu morilo građane Goražda. Zlo koje je pritiskalo mjesto stiješnjeno između četničkih položaja.

U to i takvo Goražde doselio se još bezmalo 50.000 nevoljnika, koji su pobjegli od četničkog noža i sigurne smrti.

I doktorica Dušica im je bila sve!

 

Pakao i Dušica u njemu

I medicinska sestra, i stomatolog, i psiholog, i motivator, i prijatelj, a onda je postala još više od toga. Postala je asistent ratnim hirurzima, postala je osoba koja u nehumanim

uslovima pomaže prilikom amputacija udova, bez anestezije, ne bi li se ranjenicima spasio život.

Znala je i vjerovala da iznad i iza tog svijeta koji je opkoljen zlom ima nešto više, nešto bolje i vjerovala je da će uspjeti, da će preživjeti i da će vidjeti svog sina Slobodana,

malenog dječaka koji je u zadnjem trnutku ostao kod bake i djeda u Beogradu, prije no što su ratne trube blokirale Goražde i pozvale na krvoproliće.

U čudesnom dokumentarcu Heroji bitke za ranjenike novosadskog novinara Aleksandra Reljića možete vidjeti kako Dušankina majka Ljubica u dahu čita dio kćerkinog pisma

upućenog njoj i ocu Dragi u Beogradu iz ratnog Goražda:

“Tata, mama, noćima sanjam košmare. Pitam se da li ću vas ikad vidjeti? Moj Boba mora da je sada već veliki. Kažite mu da čuvam igračke, uđem u sobu i igram se sama.

Prodajte kola, prodajte moju bundu, da imate šta da jedete, a kad ovo prođe, sve ćemo kupiti opet.”

A pisma su se probijala sve rjeđe, pakao ratne opsade je bio sve žešći. I pritisci iz Srbije od sistema koji je etiketirao kao izdajnike Srbe – koji su ostali uz narod sa kojim su živjeli – bivao je sve veći.

A Dušica se nije obazirala.

Nije imala vremena, nije imala snage da na sav taj mrak razmišlja o tome. Novi dan ili, bolje reći, novi dani, novi ranjeni ljudi, njih na desetine, na stotine… nove smrti,

a valjalo je opet biti i hirurg, i doktor opšte prakse, i psiholog ranjenicima nakon gubitka udova… Ponajmanje je bila stomatolog.

U tom zlu, u tom svijetu užasa, Dušica je osvijestila sebe da će po drugi put postati majka. Dijete u stomaku živi uprkos smrti oko njih.

Dijete u stomaku je vijesnik boljih vremena, koja dolaze i koja moraju doći i pobijediti tamu. Dušica sija novim sjajem, koji se kalemi na njenu ljepotu i harizmu.

 

Kobna trinaesta granata

I tog 27. aprila 1993. godine dolazi na posao. Spasavanje ljudi nije imalo alternativu. A mnogi su je odgovarali da ne dolazi baš taj dan u bolnicu. Zašto?

Pa po gradu uveliko dejstvuje četnička artiljerija. Dvanaest granata je već palo na sami centar Goražda. Dušica, uspravna i lijepa poput nekog nestvarnog bića, ulazi u Dom zdravlja.

Sat pokazuje 8:30. Nakon toga trinaesta granata. Ona ogromna, ispaljena iz višecjevnog raketnog bacača. Iz pravca Foče.

Geleri kao komadi posuđa lete po ordinaciji.

Eto, baš tada, ima tome 28 godina, doktorica Dušanka – Dušica Vujasić je smrtno ranjena. Umire zajedno sa kolegom, takođe stomatologom, dr Hasanom Imamovićem.

Uz sve napore, ni dijete u njenom stomaku nije preživjelo.

Seli se Dušica iz svijeta zemaljskog, iz svijeta ordinarnog, koga je svojim znanjem, čojstvom, ljepotom i radom pokušala spasiti i uljepšati, seli se ova bosanska heroina na neko bolje mjesto.

“Vijest o njenoj smrti mi je donio brat Toma, dan nakon što je sahranjena. Urlikao sam, cijela zgrada me je čula“, tiho govori njen otac Drago u pomenutom dokumentarcu

Heroji bitke za ranjenike Aleksandra Reljića.

Danas, na goraždanskom groblju “Kolijevke“ mirno počiva doktorica Dušica. Sa njene lijeve strane je, po vlastitoj želji, sahranjen otac Drago, a desno je mjesto za njenu majku Ljubicu.

Ime doktorice Dušanke Vujasić nalazi se i na spomen-ploči na zidu Kantonalne bolnice u Goraždu, uz imena Hasana Imamovića, Muhameda Pašića, Sabine Pašalić, Mehmeda Živojevića,

Alije Kurtića, Satka Ćosa i Nizama Halilovića, ljekara i medicinskih radnika koji su položili živote obavljajući u najtežim vremenima najčasniji i najhumaniji poziv.

 

Osoba koja je svijetlila u mraku zla

Dušica je bila osoba koja je svijetlila u mraku zla, koja nam je pokazala put ljudskosti, koja nas i sad nadahnjuje i čini boljim ljudima. I danas njen lik bdije iznad Drine nad Goraždem,

i danas se njene riječi upućene svima nama čuju, samo ako ih možemo prepoznati od horova kojekakvih neljudi.

– Ovdje sam, prije svega, zbog pacijenata i ljudi ovoga grada, odjekuje i danas!

Pamtimo li Dušicu, heroinu Bitke za ranjenike, koja je ostala uz svoje, svoje Goražde i do onog zadnjeg udaha dijelila sudbinu naroda pod opsadom?