Čoban prvi put u gradu….

Čoban živi u zaostalom planinskom području,

daleko od civilizacije, bez struje, bez radija i televizije.
Jednoga dana siđe sa planine i uputi se prema obližnjem gradu, naravno pješke.
U određenom trenutku ispred sebe vidi dvije tračnice
i pragove pruge i zaključi da se mora raditi o nekoj cesti, te je odluči slijediti.
Nakon pola sata hodanja po pruzi u susret
mu dolazi voz, koji on nikada nije vidio.
Voz počne svirati, para izlazi iz lokomotive, čuje se “huuu, huuuuuu”,
ali čoban, ne shvaćajući o čemu se radi, ne mrda s pruge – i voz ga pogazi.
Nakon tri dana probudi se čoban u bolnici, sa slomljenom nogom i rukom, oboje u gipsu.
Ustane iz kreveta, uzme štaku koju je našao naslonjenu na zid,
i oslanjajući se na nju krene, šepajući, u razgledanje
tog čudnog mjesta gdje se našao.
Odjednom se nađe u čajnoj kuhinji,
gdje upravo u tom momentu zakuha voda u čajniku,
čajnik počne pištiti i iz njega počne izlaziti para,
a čoban sa štakom počne lupati po čajniku.
U tom trenutku u kuhinju uđe bolničarka:
– Ma čovječe, što to radiš?
– Neka, neka, treba njih dok su mali!

Izvor: Reakcije