Beograd je najljepši bošnjački, a Subotica je najljepši hrvatski grad

Kad mirotvorac ide u Bosnu i Hercegovinu s ispruženim rukom pomirenja, ne bi trebao u sebi nositi eksplozivnu napravu.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tijekom posljednjeg posjeta Banjoj Luci potpuno je bio nesiguran njegov poziv u bošnjačko-srpskom dijalogu

pružio sam ruku pomirenja Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Ranije smo se suočavali sa svojim verbalnim akrobacijama, koje su bile u potpunoj suprotnosti s političkim praksom,

ali nikad kao i ovaj put do samodemantiranja nije bilo toliko očigledno razbija se od nekoliko redova između dva stava koji su drugi u svom pobijaju.

U skici neke karikature nakon ovih posjeta, Vučićeva ruka pomirenja je bila okićena eksplozivnim napravima,

poziv na dijalog objavljen s antifonima na ušima.

 

U jednom od najosjetljivijih krajeva Bosne i Hercegovine kaže da je „Trebinje jedan od najljepših srpskih gradova“.

Brojevi su u takvim prilikama zgodan alat kako bismo mogli razjasniti problem. Istina je da, prema popisu stanovništva iz 2013.

godine u Trebinju živi gotovo 95 posto Srba, oko 3,5 posto Bošnjaka, a Hrvata i ostalih ima tek u obrisima.

Prema popisu iz 1991. godine, neposredno pred rat Hrvata bilo je četiri posta, Bošnjaka nešto manje od 18 posto.

To je, dakle, jedinstvo rezultata proporcionalno. “Najljepši srpski grad” čini su stare bošnjačke porodice Arslanagići, Bakšići, Babovići, Kapetanovići, Fazlagići, Karamehmedovići,

ili hrvatske Budimiri, Vučetići, Vukotinovići, Markovi … Mnogih od njih u Trebinju više nema.

 

U Sarajevu i Tuzli žive većinom Bošnjaci, ali nisam čuvao da je neko sa visokim političkim nivoom Bošnjaka je izjavio da je “najljepši bošnjački gradovi”.

Ljubitelji i promotori lika i djela Predsjednika Srbije reći će da sam maliciozan. Ali, nisam rekao ja, nego, posredno, Predsjednik Srbije.

Mada ne znam šta u tome ima najljepše. Ta stalna potreba izražavanja teritorijalne posesivnosti vraćaju nas u epizodu humorističkih serija

iz devedesetih, gdje su autori izrugivali stalnom upotrebom termina “srpska zemlja”, “srpske šume”, “srpske reke” …

 

Ovakav stav predsjednika Srbije – tužno može sigurno tvrditi da nije neoprezan i neodmjeren, nego, naprotiv, suprotno – mogao bi biti i prihvatljiv.

Kako prihvatljiv ?!, graknut će protivnici predsjednika Srbije. Samo sam jedini pod uvjetom – da bih izrekao mislio da su, zbog nekih povijesnih perioda svog trajanja,

Beograd i Užice najljepši bošnjački ili Novi Sad i Subotica najljepši hrvatski gradovi.

Naravno, niti je Predsjedniku Srbije ovo palo napamet, niti je ovo ozbiljan argument u raspravi, ali “njegova ekselencija” se prvi počeo ‘šaliti’.

 

Šalu na stranu, ozbiljan političar s ambicijama državnika i regionalnog lidera ne smije sebi dozvoliti ovakav luksuz,

ako ima imalo istine u njegovim vapajima za mirom, dijalogom, pruženom rukom pomirenja i sličnim diplomatskim konstrukcijama.

Poslije etničkog čišćenja tokom rata, institucionalnog sprečavanja povratka prognanih i izbjeglica, gurati prst u oko onima koje istovremeno poziva

na dijalog može učiniti samo neko ko i dalje želi raspirivati netrpeljivost, mržnju i nacionalno označavati teritorij na kojem su jedni poželjniji od nekih drugih.

Jer, vratimo se kratko na šaljivo poređenje s Beogradom i Suboticom, nekome sličnog uma i političkih ambicija na drugoj strani moglo bi ubuduće pasti napamet

da ove toponime odredi kao svoje političke ciljeve.

A to, priznat ćete, ne bi bilo dobro za regionalnu, pa i za evropsku stabilnost. Povijest poznaje primjere kada su se žrtve,

usljed nerazumijevanja njihove tragedije, pretvarale u promotore i realizatore agresivne politike.

 

Još malo o nacionalnoj posesivnosti Predsjednika Srbije. Najavio je u Banjoj Luci da se s predstavnicima bh. entiteta Republika Srpska dogovorio

o zajedničkoj podršci i zakonskom reguliranju zaštite srpskoj jezika i ćiriličnog pisma.

Zašto bi srpski jezik i ćirilica bili ekskluzivno vezani za Srbiju? Bosna i Hercegovina je država u kojoj su ravnopravna tri jezika, srpski, hrvatski i bosanski,

i dva pisma, latinica i ćirilica.

Dejtonska su kategorija, pa ih samim tim obavezu čuvati i štititi imaju svi oni koji su taj sporazum prihvatili i potpisali.

Savjetnici bi trebali upoznati Predsjednika Srbije o porijeklu ćiriličnog pisma, pa bi i ovaj prigovor bio jasniji.

Prateći posjetu Predsjednika Srbije Banjoj Luci, vidio sam fotografiju koja je izazvala mnogo pažnje na društvenim mrežama.

Dugo sam razmišljao da li je moje poređenje pretjerano. I odlučio da nije, zbog besprizorne manipulacije o kojoj bi imala šta reći i udruženja za zaštitu prava djece.

Ta fotografija sa gradilišta iz Banje Luke neodoljivo me podsjetila na Srebrenicu kasnog popodneva 11. jula 1995. godine u blizini “bijele kuće”.

Još kad su pomenuli da je Predsjednik Srbije dijelio slatkiše, više nisam imao nikakve dileme.

Još samo ne znam jesu li slatkiše pokupili kad su novinari ugasili kamere…

Zaključak je jednostavan. Kad mirotvorac ide u Bosnu i Hercegovinu s ispruženim rukom pomirenja, ne nosi u sebi eksplozivnu napravu.

Ako je Predsjednik Srbije učio tako da dolazite u zemlju koja kaže da poštuje i poziva na dijalog, neka se samo sjeti svoje riječi izgovorenih u gomili

blagoglagoljivosti u Banjoj Luci: “Razumijemo sve što radimo … razumemo sve političke prilike … razumemo i unutarnje prilike … ali šta će biti rezultat?”

Korišteni dijelovi teksta Al Jazeera

Izvor: Al Jazeera